| |
 |
|
|
|
RUBRIKE
|
|
|
|
|
 |
smariška |
 |
Treatment on a plate
A dietary approach to treating addiction seems worth investigating
PEOPLE are programmed for addiction. Their brains are designed so that actions vital for propagating their genes—such as eating and having sex—are highly rewarding. Those reward pathways can, however, be subverted by external chemicals (in other words, drugs) and by certain sorts of behaviour such as gambling.
In recent years, neuroscientists have begun to understand how these reward pathways work and, in particular, the role played by message-carrying molecules called neurotransmitters. These molecules,
notably serotonin, dopamine and gamma-aminobutyric acid (GABA), hop between nerve cells, carrying signals as they go. Some drugs mimic their actions. Others enhance them. Either way, the body tends, as
a result, to give up making them. At that point the person needs the drug as a substitute for the missing transmitter. In other words, he is an addict.
Unfortunately, this improved understanding of the biochemistry of addiction has yet to be translated into improvements in treatment. The latest figures from Britain’s National Treatment Agency suggest that only 11% of those who start treatment complete it and are drug-free after 12 weeks. A new approach that acknowledges the underlying biochemistry might improve this situation. And on October 11th and 12th delegates to a conference in London, organised by Food for the Brain, an educational foundation, heard accounts of such an approach. Its tools are not drugs but dietary changes. The theory is that providing food rich in the precursors of lost neurotransmitters will boost the levels of those chemicals, and thus reduce craving. At the moment, only preliminary trials have been carried out. But they look promising and if larger trials confirm them, a useful, new front in the war on addiction might open up.
Mind what you eat
Anxiety and sleeplessness are common withdrawal symptoms. They happen because many addictive drugs reduce the supply of a chemical called glutamine, a precursor to GABA. One of GABA’s roles is to promote relaxation. (The molecular receptors for GABA are the target of tranquillisers such as Valium.) But glutamine levels can be restored, and production of GABA boosted, by the consumption of an amino acid called N-acetylcysteine (NAC) that is found in nuts and seeds.
This is not just theory. A controlled study published last year in the American Journal of Psychiatry by Steven LaRowe, of the Medical University of South Carolina, and his colleagues, found that giving NAC to cocaine addicts reduced their desire to use the drug sufficiently for it to be recommended as a treatment.
A different study found that NAC reduced the desire to gamble in more than 80% of those addicted to this pastime, compared with 28% of those who were given a placebo.
Serotonin is another neurotransmitter that is usually deficient in an addicted brain. This probably accounts for the depressive side of withdrawal symptoms (serotonin receptors in the brain are the target of antidepressant drugs such as Prozac). Serotonin is made from an amino acid called tryptophan, which is found in foods such as meat, brown rice, nuts, fish and milk. Philip Cowen, a psychiatrist at Oxford University, has found that reducing the amount of tryptophan in someone’s diet increases depressive symptoms and also that increasing it can induce a more optimistic outlook.
Another molecule that shows promise in treating addiction is DHA, a fatty acid belonging to the nutritionally fashionable class called omega-3. In this case it is believed to act not by affecting neurotransmitter levels but by changing the physical characteristics of nerve cells’ outer membranes, and thus the way they conduct nerve impulses. A lack of DHA has been associated with all sorts of psychological problems—learning difficulties, excessive
hostility and even suicide. It has also been associated with the relapse into addiction. Here, though, the waters are muddy. Correlation is not causation, and no decent trials have yet been done
to show whether DHA supplements do in fact reduce addiction. Indeed, the whole area is, as it were, under-trialled. As David Smith, another Oxford-based researcher and the chairman of the conference,
pointed out, drug companies are not interested in carrying out such trials because the results, even if favourable, are unlikely to be patentable.
Governments do not seem interested at the moment, either; the welfare of addicts, rhetoric aside, is rarely a priority. Similar studies of the effect of diet on the behaviour of prisoners are, though, provoking interest. John Stein, yet another Oxford man, is currently conducting such a study in three British prisons.
If a change of diet really can help addicts, it would be a shame not to find out. It might even save the public purse some money.
Znači i mainstream media slaže se da amino kiseline imaju veliki potencial u tretmanu bolesti ovisnosti, a kako izlazi iz ove konferencije u Londonu, a i anegdotnih dokaza mnogih subjekata na detox forumima, pažljivo odabrana selekcija u ishrani i amino dodaci ishrani daju nam mogučnost ispravljanja štete prouzročene opiatima. Pitanje je samo kako i koliko amino kiseline uzimane oralno prebijaju moždanu barijeru, i da li ih je potrebno uzimati IV putem ili je moguće isto ili slićno postiči i oralnim putem.
Da li je jos neko od vas probao ista sa aminokiselinama? Stvar je u tome da na svakoga nece djelovati isto, postoji jos dosta preduvijeta da bi stvari radile, moguce je da imate problema sa stitnjacom. U sl kad se koristi l triptofan mora se imati na umu da ako je u osobe utvrdjeno da ima manjka niacina taj triptofan prelazi u niacin. Prilikom uzimanja triptofana potrebno je uzimati i b6 i sl cake koje zivot znace i radi kojih neko moze odustati od ovakve terapije radi gluposti i svog neznanja... Siguran sam da u ovome ima velikog potencijala, u bezbroj situacija sam se uvjerio da kombiniranje l-glutamina i kroma regulira problem hipoglikemije, a ljudi koji imaju taj poremecaj mogu da budu jako skloni drogama, svi alkoholicari recimo imaju taj problem. Kod ljudi kojih su patili od aksioznosti uvjerio sam se da l tirozin i dl fenalin rade cuda. GABA u kombinaciji sa taurinom i glicinom imitira odredjene valove u mozgu koji nevjerovatno smiruju. Velike doze magnezija i odredjene doze l fenalina otklanjaju razlicite vrste bolova tokom detoksikacije, istu stvar radi i mega doza vitamina c...
Ljudi koji su imali citav zivot probleme sa nesanicom su rijesili problem u trenutku sa melatoninom, spavanje im je pomoglo da regeneriraju svoje adrenalne zlijezde i ociste iste receptore, konzumiranje triptofana, tirozina, fenalina, gabe, sam-e, taurina, glicina i ostalih aminokiselina koje su koristene po tacno odredjenom redosljedu su im pomogli da se bez muke odreknu losih stvari u ishrani, tacno odredjena ishrana im je pomogla da se tijelo obnovi i pocne lijeciti samo od sebe.
Sve ove stvari itekako utjecu na stanje uma i ono sto nas u biti cini ovisnicima, nedostatak serotonima, dopamina, endorphina i sl neurotransmitera su kljucne stvari u citavoj problematici ovisnosti, na ovo mozemo utjecati i spirtualno od toga ne bjezim jer svaka reakcija na nase tijelo za rezultat ima odredjenu kemijsku reakciju unutar njega, poljubac, sex, sport, duboko disanje, molitva i sl.
Post u nekim slucajevima takodjer jako utjece na biokemiju i moze da otkloni razlicite probleme...
Sve to u kombinaciji sigurno moze da rijesi mnoge probleme s kojima smo suoceni, jer jebiga nismo svi isti.
Prihvacam to da postoji pozuda, da postoji odredjeno stanje uma i tijela, ali ta stanja kod svakoga nisu jednaka (cinjenica je da i samo poimanje tih pojmova variraju od covjeka do covjeka), a nisu jednaka iz razno raznih razloga medju kojima prednjace neke od ovih: genetska predizpozicija, vrsta prehrane kojoj smo bili izlozeni u nasem djetinjstvu, kao i u adoloscentskoj fazi, kolicina stresa koji smo prozivljavali u tom periodu i nacin s kojim smo se odnosili prema tome stresu (neko se prema stresu odnosi s alkoholom, neko s cigarama, neko s kavom, neko sa sportom, neko sa sexom , a neko cak i sa tezim drogama), sve te stvari su utjecale na stanje naseg uma i tijela. E sad da dodjem do onoga sto sam u biti i htio da kazem, tijelo je puno lakse hraniti, cevapi, pizze, cipsevi, cokolade i sl. junk hrana medju koju se mogu svrstati i neke jako varljive stvari za koje mnogi misle da su zapravo zdrave i dobre za njihu, a nisu nista bolje od ovih prije navedenih, pogotovo u tom periodu naseg zivota gdje sve jos funkcionise koliko toliko bas iz razloga sto je tijelo jako prilagodljiva masina. Medjutim prije nego sto tijelo pocne pokazivati prve simptome vec smo jako osteceni umno zato sto je u biti citavo ovo vrijeme nas um tj mozak gladovao i nije dobivao potrebne nutrijente (promjene ponasanja, agresivnost, depresivna stanja, nemir, iscrpljenost, i sl pojave koje pogresno svrstavaju u jedan kos i popularno ih lijece psihoterapijom, sto takodjer nema smisla, ali to nije tema danasnje emisije)... Nije zar da svi ovi problemi covjeka mogu da se svrstaju samo na pustu pozudu, da uzivaoci droga nisu nista drugo do ljudi koji se ne znaju nositi s pozudom, da su debeli ljudi samo podlegli jacini pozude, da su alkoholicari takodjer izgubili u toj bitci s pozudom, zar vam nikad ne padne na pamet zasto bas mi, da li mozda smatrate da su drugi ljudi iz nekog razloga jaci? Cemu mislite da oni mogu zahvaliti tu tvoju snagu? Nije svako isto ostecen, nije svako toliko jak da duhovno moze da se izlijeci, nije svako na istom nivou ovisnosti ako je samo imao istu vremensku duzinu ovisnosti...
 Za one koji nemaju pametnijeg posla...
roman
Tj. katarina je slavila rodjendan,a ostali su samo gledali i zurili u njenu savrsenu priliku. Nisam znao sto radim u toj sobi, u tom gradu i koja je moja uloga u cijelom tom skupu. Jedino cega sam bio svjestan bio je poziv na rodjendan i slika litara besplatne cuge u mojoj alkoholicarskoj glavi koja je upijala Bukowskog kao tele sisu oprostitite na ovako priprostom seljackom izrazu.
Smjesteni u malenoj kuhnji 5x5, ekipa je posjedala na stolice jednolicne kao na plakatu za pucku kuhinju, na zidu onaj klasicni znak ZABRANJENO PUSENJE, a jedan od kolega motao je joint i pravio se da ne primjecuje savrsenstvo koje se pred njim iz vedra neba ukazalo. Da, Katarina M., prezime nije bitno jer malo tko pamti prezimena ukoliko nisu u skladu s imenom pa ce ova Katarina ostati jednostavno Katarina M, a za mene jednostavno Mistique, misticna blackie, jedna od Bondovih djevojaka bez imena i bez proslosti, tako nekako sam ju smjestio u svojoj glavi iako sam znao da se samo zavaravam i da cu sutradan polusnen i prazne glave u bircu sanjariti kako sam mogao biti njen a ona moja i kako smo mogli zajedno valjati fore ulicom uz ljubomorne poglede prolaznika priljubljujuci se jedno uz drugo . Te duge noge, savrseno ovalno lice i kovrcava kosa. Kosa koja se spustala niz glatka, crna ramena. Da se obukla oskudnije, tesko da bih izdrzao. Ili da ostanem i izvisim kao vecina, ali uz Mistique iliti Katarinu mogli ste proboraviti vjecnost a da samo zurite. Upijate ju pogledom i u glavi smjestate sebe u egzoticne krajolike koje niti jedna tv postaja ukljucujuci i Travel Channel i razne srotove iz National Geographica ne mogu nadmasiti.. Imala je onaj smijesak kao iz francuskih noir filmova, za ovu stvarnost i ovaj sugavi dom gotovo nerealnu vanzemaljsku ljepotu i zracenje. Ostatak se ko fol pravio da ne primjecuje malenu Mistique, a Mistique je znala da je kraljica. Znala je da zure u nju kao u izlogu, kao kada klinjo vidi Super Maria s Nintenda 64, ili poslovan muskarac novu bembaru i uzivala je kao u pjesmi Hladnog piva. Mislis da ne vidim i to je jasno odavala pogledom i pokretima uz pjesme Obsession. Haha, A sonjo je motao joint praveci se da mu je svjejedno. Kako sam i dalje bio trezven kad god bih se okrenuo bio to Pero, Perica, Marin ili bilo koji od frajera s tim istim, silno dosadnim i jednolicnim imenima odmah bi skrenuli pogled kada bi Mistique naivno pogledala u oci nekog od njih. Kao da je gledala ravno u njih, a bojali su se jer svi su sanjali isto. Svi su sanjali da je pojebu. Svojim pogledima upijali su je gotovo gadljivo da sam i ja polako odustao od gledanja i odlucio ukljuciti se u pricu . Uobicajene seme. A Mistique, to savrsenstvo u tumoru nazvanom STUDENTSKI DOM, koje kao da se opiralo nakaznoj realnosti koja je iz dana u dan gutala vasu djecu, bubuljicaste sinove i kcerke s naocalama i knjigama u ruci. Malo kome je bilo do price, a jos manje do zabave. Ljudi ovdje definitivno nisu bili partijana tipovi.
Taman kada je na red dosla najbolja pjesma, bas tada je rasta odlucio ekipu odlucno i ponosito ponuditi tek smotanim jointom i to ovim rijecima
- Ljudi, ko hoce pusiti, neka se javi sada inace ode sve ...
Nepotrebno reci da je izabrao trenutak i totalno krivu pjesmu (neki rnb srot) namjestajuci svoju majicu na kojoj se kricavo isticao zeleni list kanabisa. Prekricavo za svaciji ukus. Lik je definitivno zabrijo na Jamajku, iako su mu dreadovi stajali kao sesir magarcu.
Nije da vrijedjam ikoga, ali u jednom je uspio. Uspio je smotat pljugu koja je polovicu od te streberske ekipe ucinila malcice opustenijima i manje potentnima. A tko za mene kaze da sam potentan nek si slobodno popushi karu, a ako ne moze, neka mu to ucini njegov drugar.
A tko sam ja u citavoj toj prici? Da, zasto ovo pisem i otkuda sam se ja bas stvorio ovdje?
I zasto sam uopce prestao pisati o Mistique?
Upoznali smo se jer ona je bila izgubljena kao i ja...
Tako smo se upoznali
Hodala je gradom u ruzicastoj haljini
izasla je iz crkve i cinilo se da se nebo zamracilo u trenutku kad sam je vidio
naravno, nitko osim mene to zamracenje nije primjetio
bio sam sam, ja i ona
i to tmurno nebo svuda oko nas
POCETAK SAGE O MYSTIQUE
Kada se covjek nadje u gradu koji mu ne pristaje, prvo sto pokusava pronaci jest bliskost s onim sto nosi u sebi. U mom slucaju to nije bila bliskost u obliku meni neceg dragog i bliskog, ili ljudi s kojima sam dolazio u kontakt. Bilo je to vise pronalazenje novoga, stranoga i na neki nacin zastrasujucih nacina sto i kakav sve covjek moze postati promjene li se okolnosti oko njega. Ljudi su voljeli filozofirati, ljudi vole glumiti da su nesto sto nisu, a kao da je cijeli svijet pozornica tako sam i ja preuzeo ulogu boema, iako dakako odavno istrosenu ujevicevsku ulogu koja nije pristajala jednom mladom covjeku od 19 i kusur godina kakav sam i sam bio. Nesto pretil,s par kilograma viska * jer mamini kolaci bili su ukusni, a stvarnost bljutaVA) ali posto su palacinke prestale biti ukusne, a zivot me natjerao na lutanje zgrabio sam kofer, kurac, ne kofer, zgrabio sam adidas ruksak, napunio ga biljeznicama i ostalim potepstinama i spremno zakoracio u novo poglavlje zivota.
Ljudi stvarno vole govoriti o zivotu kao da se radi o poglavljima. Znas ono kad sam bio dijete, pa sam bio mladic, pa sam ostario i na kraju stedim za lijes. Ne daj boze da ljudi vide kako nemam ni za sprovod.
U tom gradu koji je bazdio na studenstvo pokusao sam pronaci srechu. Tata je vozio stari Citroen i istovario me van, a ja sam spremno, zagrlio mili, novi grad sa zeljom da upijem to znanje u sebe.
To more studenata i veselih lica koja trckaraju okolo i traze srecu jednostavno je neopisivo ne nadjete li se sami tamo.
Pa hrana u menzi, cordon bleu i krompir pire star tristo godina stvarno vam postane neshto vrlo ukusno i ugodno, onda mozete zamisliti kako tek izgleda stvarnost. No, kao sto rekoh ovo nije prica o meni, ni hrani, a ni prirucnik kako izgubiti dvadeset kila u mjesec dana, ok, djelomicno i je, ali ovo je prvobitno prica O Mistique. Idealu onoga sto zelim naglasiti, Mistique kao boginja unutar mracnih vremena, tracak svijetla nade u vremenima groze i demonskih ideala
-Izasao si van iz bukse, sto sad?
Prvo lice koje sam sreo na putu prema domu bio je Kromi. Cudan nadimak, al Kromi je bio Kromi. Ako je netko dirnuo Kromia dobio bi po picki istog trena jer je bio legenda koja se u povijesti radja samo jednom. Kromi nije bio jak mladic, dakako, bio je dvije godine stariji od mene, ali mrsav kao glista. Imao je ekipu koja ga je stitila, i ovo ne pricam cisto pricanja radi. Kromi zivi u ovoj knjizi i vi koji citate, Kromi vas gleda.
Za mene je bio Napoleon, strebere je konvertirao u prave partijanere s mozgom, a sve bahatnjake u jednom shusu konvertirao u kromere.
Kromi, ja sam ga volio zvati Kromi iako mu je pravo ime bilo Vjeko. Poducio me onom sto mi je u ovom gradu bilo potrebnno. Zapocelo je s barenjem ckipi koje ja nikako nisam odobravao jer sam uvijek trazio pravu ljubav, znas ono, istinsku ljubav koja dolazi iznutra, sudbinski pracena nizom okolnosi koje te kao fol iznenade i osamute u kovitlacu cvijetica i neumornih mladenackih ideala i sanja. No mozda kao idealista, ne prihvacajuci Kromijev savjet, ipak sam jednom prilikom dosao u napast da iskusam njegove tehnike zavodjenja. Ali da mi je pomogao kod Mistique, dame, dive o kojoj pricam, neosporna je cinjenica i po tome cu pamtiti Kromija ako po nicem drugom.
Bio sam gladan kao vuk. Spremio sam corn flakes pahuljice i mlijeko sa 0,9 posto masnoce jer sam zelio smrsaviti. Vi ljudi koji ste mrsavi prirodno vi nemate pojma kroz koje muke osoba mora prolaziti zeli li skinuti koju kilu, pa tako se i Kromi smijao kako pazim na ishranu, cesto me je nazivao
-Brate, ne budi takva pickica, mozes bit ko Vudi Alen izricito je pisao Woody sa Vudi, a a Allen sa Alen. Znaci ja sam bio Vudi Alen, on je bio Kromi. Mene je podsjecao na Kramera, samom svojom pojavom, dakako, bio je premrsav, a jos kad vidite njegovu priliku morali biste osjecati simpatiju
-Izasao si van iz bukse, sto sad?
-Brate, ne znam, rekao sam ti. Nemam pojma. Znas da je buska sakala kitu
-A mislis da ce ti ovdje biti bolje? Cuj, Marko, ovo ovdje je zivot. Ono tamo...Tamo je goli kurac
Zapravo kad god sam zapodjednuo razgovor s Kromijem vise je pricao on nego ja i cesto je bilo nesto u tom njegovom govoru sto vas je tjeralo da odete i trazite neku zabavu. Takav je on efekt ostavljao na covjeka. A kad sam saznao da ce mi biti cimer, ne mogu reci sto sam osjecao. Osjecao sam jednu vrstu straha, ali u isti tren ogromno zadovoljstvo jer cinilo se, izgledalo je da ce zivot napokon postati pustolovina, a ne jos jedna kopi pastane kopije proslosti.
Usavsi u svoju sobu, ona je odisala. Ne da je odisala, ona je mirisala na streberstvo.
by rezony, 29.4.09.
Dr.Dolitll e, iskustvo iskusnih
da si dignu adrenalin. Ili se svade, tuku i rade slične stvari jer one dižu adrenalin. A moraš priznati da je puno veća društvena opasnost netko tko uvijek prebrzo vozi, nego netko tko u džepu noisi mali paketić žućkastog ili bijelog praška i povremeno se sakrije i potroši malo.
Osim toga ljudi imaju endogene (urođene ili na neki način stećene) depresije. Današnji antidepresivi, pa i najbolji slabo takvom pomažu. Za mnoge takve heroin je skoro jedini način da im bude lijepo i dobro, da budu sretni - a zapravo to svoje stanje ničim nisu sami uzrokovali. Jel uopće pravedno nekom, kome klasični antidepresivi ne pomažu, a heroin pomaže, braniti da ga troši? Ja bih rekao da nije! Ali kako je heroin zabranjen, njegovu proizvodnju, distribuciju i potrošnju nadgleda mafija. Za takve je supstitucija i održavanje pravo i jedino dobro rješenje. Kad takva osoba pristane na supstituciju, čini ustupak društvu. Jer heroin je bolji antidepresiv nego heptanon - definitivno. Još pred 50 godina, dok se smatralo da je drogirati se ili ne samo pitanje voljnog izbora, smatralo se i da heptanon i ne bude adiktivan, toliko slabo antidepresivno djelovanje ima. No i to slabo antidepresivno djelovanje puno je jače, a i puno manje štetno nego djelovanje lijekova koji su dizajnirani da budu baš antidepresivi.
Statistike pokazuju i jasno i nedvojbeno dokazuju da je alkohol puno ozbiljnije i veće zlo od i najštetnije droge. Čak i od najštetnije droge pomiješane s prvim šta je dileru došlo pod ruku - šećerom,kakaom, Čokolinom,ili smrvljenom žbukom sa zida iza ugla. Doslovno svaki 5. (peti) krevet u bolnicama razvijenog svijeta je zauzet nekim tko je u bolnici zbog nečeg šta je direktno ili indirektno uzrokovano pićemn. Tu brojim i one koji su u bolnici zbog akutnog trovanja alkoholom, one koji se lijeće od alkoholizma, one stradale u prometnim nesrećama koje je netko pijan izazvao, one koji su pijani pali u grabu, pa se polomili, one koji su povrijeđeni u pijanim tučnjavama...... Jer pijan čovjek NIJE SVJESTAN DA JE PIJAN pa takav ne može (osim šta i ne smije) voziti. Drogiran čovjek je i te kako svjestan da je drogiran. Zato, ako je samo malo drogiran vozi oprezno, a ako je jako pijan ne vozi nego lijepo doma kljuca, zeka se sa isto tako drogiranim društvom ili radi tako nešto. A pijani krstare gradom i gaze ljude na tramvajskim stanicama. Većina seksualnih delikata dešava se uz obilnu "pomoć" alkohola. Jel je opijanje žrtve tog seksualnog nasilja, da se manje opire metoda koja je bila primjenjena, ili je dezinhibirajuće djelovanje alkohola uzrokovalo da se nasilnik odluči,usudi to raditi-sasvim je irelevantno. Pijani sex je čest način kako se šire današnje strašne, spolno prenosive i praktički neizlječive bolesti. Pijani primitivci,ako ih alkohol još i dezinhibira - ohrabri - siluju.
Većina porodičnog nasilja začinjena je alkoholom. Pijan čovjek tuče, lomi i ubija one koje inače voli. I još mu se pijano stanje broji u olakotne okolnosti. A da nije pijan ne bi. Junkie koji se lijepo udrogirao ne čini nikom nikakvo zlo. Možda malo škodi sebi, ali to je njegovo tijelo, njegovo i samo njegovo.I njegovo sveto i neotuđivo pravo je da sa njime radi šta god hoće.
Da rezimiramo: sve droge ovog svijeta zajedno čine tek djelić zla koje čini alkohol. No postrojenja,zemlja na kojoj loza raste, bačve s opojnom-otrovnom tekučinom su obavezno velike i ne mogu se sakriti. Zato alkohol nije teško OPOREZOVATI. Tu je kvaka. Netko tko posjeduje 1 gram LSD-a ima droge za cijeli život - ako ju uspije sačuvati da se ne pokvari. Treba ju čuvati potpuno suhu, u mraku,u ampuli punjenoj inertnim plinom-može npr pod onim koji se koristi u bocama za šlag - dušikovim oksidulom. Nikad taj ne bude morao platiti porez na svoje zadovoljstvo. A vinogradar svoju proizvodnju ne može baš nikako sakriti, proizvesti vino bez jako primjetljivih resursa,postrojenja i prostora. Zato se alkohol dozvoljava, a droge brane. U pokojnoj nam Jugi SAV NOVAC ZA ŠKOLSTVO NAMICAO SE OD POREZA NA ALKOHOL.
Drugi važan činilac je FARMACEUTSKA INDUSTRIJA I NJEN LOBI. iZ TAKO REĆI NIČEGA ONI PRAVE SVOJE SKUPE LIJEKOVE. S ve šta se za te lijekove plati - točnije bar 90% - je zarada. Na tu zaradu se plaća porez. Zato državama i nije u interesu da postoji alternativa njihovim skupim lijekovima. Vidiš kolika frka se diže oko "generika" Generički lijekovi su oni lijekovi koji su po sastavu, dozama i sl. identični "pravim" i originalnim lijekovima. Neki bogati vlasnici farmaceutskih tvrtki smatraju pravednim da bar 25, a po mogućnosti i više godina beru profite od "minulog rada", nekog, najčešće slučajnog otkrića koje se pokazalo relativno dobrim. A radi se o ZNANJU. Neki bi htjeli zadržati monopol i kontrolu za znanje koje su oni ili puuuuno češće njihovi zaposlenici stekli. A to da netko kontrolira i naplaćuje znanje koje bi milionima moglo vratiti zdravlje ili čak spasiti i produžiti živote je po meni vrhunac nemorala. Ako hoćeš ŽIVJETI I JOŠ MALO PREŽIVJETI - PLATI! FUJ! FUJ,FUJ,FUJ, SRAM IH BILO! Jer takvima moraš platiti ako hoćeš živjeti. Ne ako se hoćeš drogirati,nego samo živjeti.Tu se krije razlog zašto se marihuana toliko progoni. Ona možda ne liječi teške, inače neizlječive bolesti, ali uklanja popratne simptome, i simptome bolesti i popratne simptome liječenja. Ona čini da su ljudi veseli i sretni, da imaju apetit i volju za život. Osim toga neke od najstrašnijih bolesti marihuana LIJEČI. Na primjer liječi glaukom,a to je najbolniji zamislivi način da sigurno oslijepiš. Opravdano je glaukom liječiti supstancama koje su otkrivene kad su se tražili bojni otrovi - ali liječiti ga besplatnim korovom je nedozvoljivo, nedozvoljeno, zločin! Gdje je tu moral. Glaukom tako boli da ili moreaš trošiti nevjerojatno otrovne tvari, ili pušiti, jesti, ili u zadnje vrijeme, otkad zakonodavcima iz guzice pune farmaceutskih divova ipak stvari dolaze bar malo bliže glavi, pod jezik sprejati ekstrakte marihuane. "Gate drug teorija" - tvrdnja da trošenje marihuane predstavlja prvi korak u kemijskom mijenjanju svijesti naprosto ne stoji. Nitko na svijetu nije, kao prvo psihoaktivno sredstvo upotrijebio marihuanu. Većini je prva droga bila čokolada, koja sadrži tri pomalo adiktivne tvari, kava, cigarete, rum iz rođendanske torte koju je dobio za 5 rođendan, duhan koji je aktivno ili pasivno popušio,neki analgetik koji je mladom biću olakšao izrastanje trajnih zubi... Marihuana ispada "gate drug" droga koja ga je uvela u svijet droga, samo ako zanemariš da su i nezabranjene droge jednako droge kao i one zabranjene. A to je vrhunska podvala...
Autor: mrsha, Nek boli dok boli...
vikend. Margita je postala redovni član “Ars Antibarija”.
Dok sam pripremao drugi zbornik Udruženja, “Izgleda da će jugo”, preko zajedničkog prijatelja mi je poslala malu, crnu svesku, i u njoj gomilu kratkih priča, isječaka iz pripovjetki, crteža, vinjeta, samo njoj svojstvenih kombinacija čudno dizajniranih slova, slika i zagonetki. Na koricama je bila zakačena poruka – “Bolje da je kod tebe. Ja ću sve da pogubim. U strašnom Beogradu. M.”
Znala je. Naravno da je znala. “To” ju je gutalo iz dana u dan. Do mene su stizale monstruozne priče, ali nijesam htio ništa da je pitam. Zbornik je štampan, a ona se javljala povremeno, sa govornica, stan je prodala, kaže, nema adresu, a živjeće sa prijateljima, u zgradi tik pored ulice Vojislava Ilića.
Posjetio sam je, naravno, da bih poklonio knjigu. Još je nije vidjela. Posjetio sam je, ali bolje da nijesam. Sve je odavalo sliku potpunog poraza. Stan bez ičega u njemu, bez kreveta, sa rešooom, sa dvije, tri kartonske kutije umjesto ormara. I ništa više. A Magi mršava, upalih obraza, nepovezanog govora. “Dečak s kojim je živela” je bio izašao na kratko.
“Za onaj stan su me vezivale ružne uspomene. Morala sam sve da prodam” – zvučala je neuvjerljivo. Jedva sam čekao da odem, barski korzo pored mora pravi je melem za porušene slike. Zvala je i dalje, naravno. A ja sam izbjegavao te razgovore. Znao sam na šta se svode.
Nije htjela da zna da ja znam. A znao sam, naravno. Svi su znali. Naredni susret je bio godinu, godinu i po kasnije, slučajno, na ulici. Nije me ni prepoznala. Bila je s starijim, komad-zlata-oko-vrata čovjekom. Pravi filmski prototip bogate protuve s ulice. “One” protuve.
Početkom 2000. ponovo je bila ona prava. Telefon je služio smislenim razgovorima, privlačio ju je internet i mogućnost kreiranja globalne muzike. “Treba da napravimo virtualnu crkvu, da svako i od svuda može da bude vernik - muzika, reči, i osećaj da radiš ono što želiš u trenutku u kome želiš, to bi bila suština verovanja” – objašnjavala mi je.
Pri prvom narednom odlasku u Beograd, hitao sam da je vidim. I novi je Zbornik bio u planu.
Bila je zima, košava je duvala, ona poprilično ugojena, ali veselih, živih očiju, kao nekada. Izvadila je crnu kapu sa velikim ćilibarom na vrhu – “Ovo sam za tebe zašila, štiti od negativnog zračenja”.
Sjeli smo u Plato i pričali satima. Govorila je da se osjeća kao u klopci, da svi zarađuju na njoj i njenoj prošlosti, da štampaju EKV diskove, a da je niko i ne pita, da je sama i da joj to prija jer može da se suoči sa sobom, govorila je o Milanu i Bojanu, govorila kako uopšte ne razumije njihovu smrt. Kao da se nikada nije dogodila, tako je govorila:“Dala sam kumi na čuvanje sve što sam napravila. Priče, muzika, slike, crteži, jedno mnogo lepo rešenje za jednu kuću kraj Kotora... Može mi se svašta desiti, znaš. Bila sam u Indiji, imala sam velikih zdravstvenih problema u avionu”. Znao sam za te probleme, no...
Zakazali smo slijedeći sastanak za mjesec dana, ali do njega nije došlo. Treću knjigu “Da li da ti kažem ko te je ubio, Gea?” u kojoj su bile Margitine kratke priče, ona nikada nije vidjela.
U novoj krizi preselila se u baraku u Borči, na samoj periferiji Beograda. Nije imala telefon, ni adresu, a pozivala me i dalje iz najrazličitijih djelova grada, u najrazličitijim situacijama, ujutro, popodne, pred ponoć. Njen život već odavno nije bio njen. I bila je svjesna toga. Stizala su pisma, nalik na crteže, puna anagrama, zagonetki, tajnih poruka koje sam dešifrovao tek na treće čitanje...
Mrzjela je Beograd iz dna duše, a opet ekstremno uživala u njemu. Bila je ovisnik o “strašnom” Beogradu još od vremena kad je na zidu njene zgrade osvanulo “Margita je dečak”.
U posljednjem razgovoru kojeg smo vodili, početkom ove godine, uvjeravala me da joj je “svega dosta i da hoće da dođe na more da se duhovno očisti, te da se moramo čuti i dogovoriti koliko prekosjutra”. To prekosjutra nikada nije osvanulo.
Prva postava “EkV” sada je opet zajedno. Tako se, ujedno, zvao i album koji je trebao da se snimi, a prekinula ga je Milanova smrt – “Opet zajedno”. Linija se zatvorila, čineći savršenu kružnicu.
Baš kao što je Margita i tražila, mala, crna sveska je još uvijek kod mene: “Iz kreveta sam ustajala kasno pre podne... boleo me je vrat, jer sam sanjala glave izokrenute unazad, pokušavajući da gledam iza sebe. U martu iste godine, moja muzika je uspostavila ravnotežu između nikad dovoljno običnih i uvek previše dragocenih stvari. Kenija, moja mala od Avganistana, gledala je u proleće mojim očima: jednim okom u juče, drugim u sutra."
gostica
tema: metadon
Datum: 2007-01-24 13:50:58
drogu, i u prvih cca mjesec dana dozu bi trebalo dovesti u " normalne" okvire ,prije nego se razvije sistem žestokog metaboliziranja metadona. Dr Dolittle je govorio o fiziološki optimalnoj dozi. Kad se liječenje vodi kako treba i pacijent to ne kvari ,to funkcionira baš tako kako je opisano. Prevelikim dozama to, naravno, možeš ujebati, a onda se ne bi trebao čuditi što stvar ne funkcionira kako bi trebalo. Zato služi upozorenje liječniku da pacijenta treba u početku nadgledati. Dakle, ako terapiju koristiš na neispravan način ni nema šanse da radi kako treba. Otuda i te ogromne doze i od tuda i to da ni tako ogromne nisu "dovoljne". Nisu dovoljne ,jer si ujebo stvar. Heptanon niti nije predviđen da se s njim šlagirš, odnosno,da se od njega osjećaš šlagiran. S njim trebaš biti pokriven i trebaš se osjećati dobro i normalno. To mu je svrha. Ti jesi i dalje ovisan, ali si i namiren i nemaš krizu a usput imaš i blokadu u odnosu na heroin. Ne bi trebao željeti heroin, barem ne iz razloga što si u krizi i što ti je loše. Heroin želiš zato jer ga voliš. A blokada je zato da ga (ako ga ipak uzmeš) ne osjetiš( ili puno manje osjetiš). Fiziološka granica za sve to je 80-120 mg. Sve šta je uber toga si sam "zaslužio" nepravilnom upotrebom lijeka i tako si upropastio mogućnost da se s njim uspješno liječiš. Metadon nije rezervna ,sintetička droga koju daje doktor da tebi bude lakše i da ga ti trošiš skupa s horsom ili naizmjenice, nego je lijek. A ovo o čemu pričate je zloupotreba lijeka i te dvije stvari ne treba brkati niti povlačiti paralele između njih. Dakle, svima kojima treba jako puno metadona( zbog metabolizma) je zato jer su se tako nabaždarili. Ti su ljudi, umjesto da se metadonom liječe od heroinizma, izabrali kljucanje od metadona. Samo, što to ne ide u nedogled( kao sa heroinom): što više metadona uzimaš to ti jače radi enzim koji ga razgrađuje. Zato bilo koja prevelika doza metadona ubrzo gubi svoje djelovanje. Koliko god ga popio: ti ipak nedojeban i nesretan- i onda se možeš "pravdati" (sebi i drugima):je, to je tvoj metabolizam takav, ali sam si si ga takvim napravio. Bilo kakva megalomanska navika na heroin supstituira se tablom hepova. Drugi je problem ako se i s metadonom želiš šlagirati kao i sa heroinom. U TOM SLUČAJU RAZVIJAŠ MEGALOMANSKU NAVIKU I NA METADON. Samo ,što to kod metadona ipak nije moguće( kao kod heroina) jer fiziološka je granica tako kako je Dr Dolitlle opisao. Takav on je i to je to. Što više uzimaš - to manje osjećaš : razgrađuje se sve brže.! Kad to ne bi tako radili i metadonska terapija bi radila to što treba i to što bi mogla raditi. To što ona na početku, neke možda malo i šlagira, je zato što je njihova toleranca procijenjena većom nego stvarno jeste, i zato što je droga nova ( pa si još na "medenom mjesecu" s njom, ali to je prolazna pojava i ne može se održati, niti je to predviđeno da se održi.Upravo suprotno! On je predviđen da ne kriziraš, a šlagiranosti si se odrekao kada si se odlučio na liječenje.
I još nešto : nema po centrima aktivnog i neaktivnog metadona, sav metadon u svim centrima po cijelom svijetu je sav aktivan. Neaktivnog metadona ima u tijelu ,i to u tijelu onoga koji ga uzima u prevelikim dozama ,pa ga njegovo tijelo inaktivira. Jer "hamper" je pun kad je pun. Ne može biti puniji nego što je pun kad je pun. A napuni se sa stotinjak miligrama. To što si ti na "svom hamperu" zbušil rupe pa ti stalno otiče metadon i nikad ga ne možeš napuniti ( jer otiče) i stalno ga moraš nadopunjavati da bi iole bio pun, je tvoja greška. Samo tvoja, možda i doktorova ,ako ti je dao previše tableta u ruke, a ti još ne znaš s tim raspolagati.Koji dan razvališ, pa onda kriziraš, pa kupiš malo heroina, onda dođu novi metadoni ...i tako u krug.Ljudski "hamper" za metadon je 100-120 mg i to je to. Ne može ti trebati više, jer i to je već blokada. Preko toga metadon blokira i samog sebe. Sve što je preko toga ne radi, samo otiče, šta god ti umislio.
smorfej, 11.5. 2007.
kriv sam što sam neko
a ne niko i netko
Kriv sam što u doba opšteg srbobrsta
idem u pravoslavnu crkvu
doduše poretko
i sto se krstim ovako
s tri prsta!
Kriv sam što jesam
a treba da nisam
Kriv sam odavno
što stojim uspravno
i gledam u nebo, umesto u travu
Kriv sam što se drznuh protiv krivde
kriv sam što opet slavim svoju krsnu slavu!
Kriv sam što pišem i čitam ćirilicom
kriv sam što pevam, smejem se i psujem
a ponekad i lajem
Kriv sam i priznajem
da ne znam što znam i da znam što ne znam
Kriv sam, i da zavrsim
s najvećom krivicom
(pre nego što se zacenem od smeha)
Kriv sam tvrdoglavac
sto sam Pravoslavac
i Svetosavac i što ne verujem
u sveti zločin i oproštaj greha!
Kriv sam i grešan dakle što postojim
i kad već postojim i još drsko stojim
što bar ne priznam da ne postojim!
Ako to priznam da sacuvam glavu
izgubiću časni krst i krsnu slavu
Ako ne priznam crno mi se piše
ceo svet će na moju Zemlju da kidiše
Rulje bivših ljudi lopova i golja
čopori robota i drugih monstruma
kidisaće na moje voćnjake i polja
i na moju belu kuću pored druma
oko koje kao najlepše odive
cvetaju tresnje, jabuke i sljive.
Pa evo
priznajem i to
za spas roda
Ja vise ne postojim
skinite me s liste
Ja sam od sad samo
vazduh, svetlost i voda
tri elementa koja vam koriste.
A ovo što pred vama govori i hoda
to je ono što vi od mene stvoriste!
Moja ružna slika
ozverena lika
koju umnožavate u večeri i jutra
to je slika vaše svesti i podsvesti
to nisam ja, spolja
to ste vi – iznutra!
Moj dušmanine sa hiljadu ruku
s hiljadu slugu i sluškinja laži
ubrao si mi sunce ko jabuku
i radost čistu ko bulku u raži.
Moji će potomci piti jed i čemer
a tvoji već piju gorku medovinu
za krvav novac kojim puniš čemer
rasprodajući moju đedovinu.
Usud će ti ludačku košulju obući
i tada će se malo razdaniti
ili će planeta od sramote pući
i sve nas u isti ambis sahraniti!
Mnogo ste važne
Zemljo moja mila
Ti i Tvoje sestre
Istina i Pravda
čim se na vas digla ovolika sila
čim su na vas zinule
krivda i nepravda.
Rulje bivših ljudi
ubica i golja
čopori robota i drugih monstruma
palacaju na tvoje voćnjake i polja
i na moju belu kuću pored druma
oko koje kao najlepše odive
cvetaju lipe, jabuke i šljive.
Šta će ovde dzihadlije
krstaši, farmeri
koji Ti čereče sinove i kćeri
Mora da su čule belosvetske bande
da imaju zlatna srca
pa ih vade
da ih presade u sopstvene grudi
ne bi li i oni tako bili ljudi.
Gospodo tužioci suci i dželati
ispisali ste mi svoje zapovesti
po zenicama najfinijem staklu
Što teže živim, lakše ću umreti.
Zašli ste mnogo u noć poodmaklu
ali uzalud ćete linčovati
najgostoljubiviji narod na planeti
(zbog čega ćete goreti u paklu)
jer Ljudsko Srce
čudo nad čudima
neće da se primi u vašim grudima!
Mi se ne plašimo smrti
crne vuge
već ropskog života i bolesti duge
Smrt je česta pojava međ nama Srbima
kao što su proleće, leto, jesen, zima.
I nije strašnije
pogotovu danju
od suse, poplave, zemljotresa, mraza
kad je čovek sretne na svome imanju
okađene duše i svetla obraza.
Zlonamernici
siti i maniti
sve mi zabraniste u rođenoj kući
al ne može mi niko zabraniti
da pevam i da se smejem umirući
a to se vama više ne događa
ni kad svadbujete
ni kad vam se rađa!
Poštedite me koca i konopca
i razapnite me na vrhu planina
kao vaši praoci što su mog Praoca
Isusa Hrista Nazarećanina.
Ja ću da gledam
a vi zažmurite
inače će vam se oči rasprsnuti
od sjaja mog lica
Samo, požurite
što pre me razapnete
pre ću vaskrsnuti!
opet smorfej
pročitah, morfeju, pažljivo pjesmu, u nekoj mjeri te i ja razumijem, pjesmu baš i ne u potpunosti, ne znam šta bi to značilo npr." pomunare ponovo Ljevišu" ali svatih šta je pjesnik htio reći, govori o nepravdi i otimanju onoga što smatra svojim. Nisam dobar poznavalac povijesti,iako sam se već i ranije znala upitati tko li je tu sve živio prije nego smo mi tu došli, tko je tu bio prije nas, koga smo mi to i kuda potjerali i šta je poslije bilo s njima? Tako, prođe mi to neki put kroz glavu, ali nije mi to baš bilo tako važno pitanje da bih se potrudila pronaći prave odgovore. Ali, to se možda sada malo i promijenilo. Možda bi ja sad mogla malo prostudirati čega je tu sve prije bilo, a možda bi ti to morfeju mogao i trebao još i prije nego ja ,jer za tebe je to goruće pitanje (ja u biti imam drugog i prečeg posla ) jer, bilo je tu svega i svačega , na ovom se teritoriju živjelo tisućama godina prije Krista, Nije Beckovic u pravu kad u pjesmu kaže "Zemlju koju sam od neba kupio..." to je pjesnička sloboda i ne treba se to ,morfeju, shvaćati tako ozbiljno i emotivno,nisu zemlju tu srbi od neba kupili nego ju nekom oteli ,treba to malo racionalnije i objektivnije, pa mi slaveni smo vamo došli kada ono? Nije povijest počela od bitaka s turcima i nismo mi tu prije turaka bogomdani, i mi smo tu nahrlili kao i oni i neke odavde potjerali kao što su i oni nas htjeli potjerati. Pa i jesu vas raspirili i to više nego nas, zato vas i ima malo tu malo tamo , ali nisu vam u tome albanci ništa krivi.Ili jesu? Nemam pojma.Čini mi se da su iliri imali svoju Teutu i to puno prije vašeg Dušana, vladala je od Save i Dunava sve do Jadrana, moguće je vrlo lako da ste vi njima puno više krivi nego oni vama. Učili smo u školi o okrutnostima tih turaka toga se sjećam. Da su oči iskopali zarobljenicima ostavili svakom stotom( ?) po jedno oko da vode ove šta su im oba oka iskopali .Jel na to B. u pjesmi referira kad kaže:"Ocni zivac su mi odavno rasturili,
Sad mi i beli stap otimaju..." ako je, vidiš, to su mi dobro utuvili u glavu ,mada se povijest dosta slabo primala, možda baš zato što su ju tako nasilno u moju glavu uklesavali, šta dijete zna šta je tona? ali osjeti dijete šta je bitno ,a šta nije.... nije ta bitka tako bitna, bitka ko bitka krvoločna i okrutna , bitna je onima koji na njoj nešto hoće izgraditi, a ostalima baš i nije, to je samo dio prošlosti a bilo je u prošlosti svega i svačega a ne samo stradavanja srpskih junaka. Mogli smo tako više učiti recimo o ilirima, njihova je povjest i dulja i obimnija jer su na ovim prostorima još od prije slavena ,ako se ne varam, ali to nismo, jer bitno je bilo ono šta je srbima bitno. Pisala sam tu na ovom mjestu, prije tvoje pjesme od Beckovica ,jer je sgt povukao paralelu da kad se u moje dira da se ni ja ne predajem nego se borim, ali, zaboga, ja se borim samo dozvoljenim sredstvima , a kad ih sve iscrpim a u slučaju da ne bude rezultata kakvima se nadam i koje očekujem ipak neću s puškom i tromblonom na otimače. Z mene je granica borbe prije fizičkog obračuna. Pisala sam i o povijesti od prije sto godina, o tome da je gornja Albanija poslije I svjetskog rata Pariškim sporazumom pripala Jugoslavijili tj. Srbiji jer je ona za razliku od drugih država u sklopu Jugoslavije bila na strani pobjednika, pa se tako i ponašala u odnosu na druge a taj svoj položaj gazde uspjela je održati za trajanja svih Jugoslavija iako je proklamirala jednakost i bratsvo i jedinstvo. Dakle, dio Albanije je pripao Jugoslaviji,pa su onda ti albanci zasigurno imali osjećaj nepravde i gubitka jednak onom kojeg sada, morfeju, ti osjećaš kad se dio onoga što smatraš svojim najvjerojatnije gubi, ali, eto ,post mi propao, a ja sad više nemam koncentracije i volje a ni nadahnuća pisati to ponovo pa mi ni ne ide, nego ovako zbrda zdola da ipak odgovorim. Al sad je taj post izmučio mene,i ja njega pa završavam. Morfeju, tebi preporučam proučavanje povijesti ali ne iz pjesama nego iz vjerodostojnih izvora, ajde pronađi ti nešto , pa mi na to ukaži,pa ću onda i ja pogledati što o tome mogu naći , tako bi se mogli nadopunjavati i jedan drugog korigirati ili da se mi vratimo lijepo drogi, tu se i bolje slažemo i bolje snalazimo, a povjest da pustimo kakva god da je, jer čak i da ispadne da je Kosovo stvarno tvoje, ja ti tamo ne idem :) nisam išla ni ono što je moje braniti, nisam išla ni u podrum šta se toga tiče, dok je gruvalo oko mene. Mogu li se sad ići malo učokoladirati, pao mi šećer stvarno me izmučio ovaj post. Nisam ja tu doma, ali se trudim zarad tebe, htjela bih da shvatiš da je povijest puno veća od toga kakvom ju tvoji radikali vide. Radikali su ju radikalno srezali na mjeru takvu kakva njima paše. Gostice ,,da mi ponovo pomunare Ljevisku?,, znaci da je crkva Bogorodice Ljeviske inace sagradjena pre 13 vekova vec jednom bila oteta i pretvorena u dzamiju,i to je istoriska cinjenica,ovo o pariskom sporazumu nisi u pravu ali posto sad nemam vremena da ti to argumentujem a hocu ,oprostices mi sto sad moram ici na posao,hvala tebi i sgt sto na ovakav nacin razgovaramo ja sam to tako hteo i prvi put aliznamo kakao je proslo,ne povratilo se,predlazem da na ovakvom tonu razumevanja ostanemo.sgt nemoj se plasiti to sto me nekad podrzis ,zasto se pravdas nekome,nisi manji covek nego veci kad razumes tudju tugu,nevolju i agoniju,a ti daraga moja gostice pitam te kakao ti pises tako duge postove kako ti uspeva jer i meni se sto puta desilo da napisem nesto vazno i da me ne ucita,ovo te pitam ali ne zelim da skrenemo sa teme.A ja cu ti argumentima dokazati da pariski sporazum nije osnova po kojoj smo Mi dosli na Kosovo.Jos jednom se zahvaljujem na razumnoj komunikaciji.Rekao sam ja ima nas svakakvih dobrih i losih i sa ove i sa one strane ja za sebe ipak mislim da pripadam ovim prvima iako verujem da mnogi nemaju takav utisak ali ok.Pozdarv.
Draga moja pre ovoga opsirnog teksta da te pitam da li treba dati Albancima drzavu i u Makedoniji i u C.Gori i tamo su manjine a ima ih mnogo vise nego konstitutivnog naroda?
ne znam kakao da ti posaljem link pa moram ovako soryKosovo je danas već opšti naziv celoga jednog složenog problema, u kome ce istorija suočava sa našim danima. Dva susedna balkanska naroda, srpski i albanski, sputana su suprotnostima nagomilanim za tri poslednja veka. Pitanje ce ne može svesti na ustavnopravni status SAP Kosova niti na položaj albanske narodnosti u Jugoslaviji. Naprotiv, ono ce sa mnogo više razloga postavlja kao pitanje opstanka i položaja srpskog naroda - na Kosovu, u Jugoslaviji, na Balkanu. Kosovo je u tom pogledu samo simptom koji otkriva dublje i šire procese, u kojima ce rešava sudbina srpskog naroda, a ne albanske narodnosti.
Zato je neobično važno, upravo neophodno, da ce problem Kosova razmatra u svetlu istorije: aktuelna politička situacija bez toga nije razumljiva niti ce mogu shvatiti pravi smisao i domet albanskih namera. Uostalom, položaj srpskog naroda na Balkanu je i tako odveć osetljiv da bi ce mogao tumačiti samo u ravni ovog trenutka. On je pokriven, sve više, gustom koprenom mistifikacije. Briše ce istorijsko pamćenje naroda, potkopavaju temelji njegove nacionalne svesti; na njegovu savest se natovaruje hipoteka nepostojećih ili tuđih krivica. Zato prava i potpuna istorijska saznanja imaju za srpski narod osvešćavajući značaj: ona ga vraćaju k sebi, osposobljavaju ga da stvari vidi u pravoj boji i u stvarnim dimenzijama.
Moraju ce najpre ukloniti neke "odnegovane" zablude. Među prvima to je formula veštačke simetrije, kojoj ce odnosi između naroda relativizuju do te mere da ce pokriva svaka krivica i gubi prava mera istorijskog zbivanja. I samo kazivanje o nasilju i genocidu koji ce provode nad srpskim narodom Kosova oglašava ce "neprihvatljivim", jer ono tobož vređa osećanja albanske narodnosti. "Tabu" je i sama istorija srpsko-albanskih odnosa. Umesto realne slike tih odnosa, kojom za poslednja tri veka dominira nasilje islamizovanih Albanaca nad Srbima, nudi ce slika "recipročnih odgovornosti", gde ce fikciji dvadesetogodišnjeg "velikosrpskog nasilja" odmerava
gostica ili bolek, 13.10.08.
U to se ne broje godišnji odmori i prolazne epizode ( za koje se od početka zna da su ograničenog trajanja , jer to je zadani okvir koji se ispunjava i uglavnom se ispunjava planski ,namjerno i svjesno - a život je od toga puno širi okvir - on je baš cijeli tijek a ne tijek jedne određene epizode). Jedno je zabavljati se , hodati ili kago god to zvali a drugo je skupa živjeti . Dok god nema i zajedničke ekonomije i zajedničkog buđenja iz dana u dan svaki dan ,nema ni pravog poznavanja onoga s kojim mislimo da dijelimo život, jer ništa od bitnih i stvarnih stvari s njim ni ne dijelimo. Zna li tvoja cura šta biva s tvojim čarapama kad ih skineš prije nego ideš u krevet ( dali uopće skidaš čarape ?:) možda ona ni ne primjeti da ti ostaju na nogama sad dok se malo poseksate a onda kud koji mili moji? ) Kad ti ona bude ženom ( vjenčanom, nevječanom- svejedno odjednom će iskrsnuti i pitanje čarapa kao i sva ostala banalna pitanja : npr. tko gdje stiska tubu od paste za zube i sl. plus sve ostalo ) Dali je za zajednički život nužno i vjenčati se je stvar shvaćanja i nazora , tako da u vezi toga nema druge nego da to svatko sam za sebe procijeni i odluči , po meni nije apsolutno nužno, dapače! Često se događa da ozakonjena veza ( pred Bogom ili samo društvom ) gubi na kvaliteti a rijetko čujemo da je od ženidbe same veza postala i bolja nego je prije bila. Galande moj, vrijeme ti je da se odvojiš od staraca i da započneš voditi samostalan život ! Tek onda kad ćeš voditi samostalnu ekonomiju možeš se smatrati slobodnim. Dali ćeš imati partnericu u tom svom samostalnom životu je posve drugo pitanje. Možda ti je zajednički život sa curom ili ženidba put i način da se uopće odvojiš od svojih staraca . Možda bi o tome mogao razmišljati. Dali ćeš partnericu i oženiti je pak treće pitanje. Dok god si kod tate i mame na sisi ( hoću reći dok te oni hrane i toleriraju - plaćaju račune ) zasigurno postavljaju i neke uvjete. Dovedeš li svoju ženu u tu zajednicu i njoj će se postavljati uvjeti. Dali će ona to moći trpiti ili neće -to ne znaš, ne zna to ni ona čak ! Na svakom brodu može biti samo jedan kapetan, u svakoj kuhinji samo jedna gazdarica. Ne određujem ja sad mjesto ženi u kuhinji- božesačuvaj, ali tamo će nastati problem (najvjerojatnije ) dali zato što je žena previše u kuhinji ili zato što je tamo uopće nema. Svejedno. Malo koja majka misli da je ikoja snaha dovoljno dobra za njenog sina. Na način kako je majka u sina zaljubljena ne može biti ni jedna druga žena - barem ne za trajno. I šta god sa sinom ne valja ( čak i ako je to i prije bilo tako ) za to će joj uvijek snaha biti kriva ! Ne velim ja da nije moguće postojanje i zdrave zajednice više generacija ali životna praksa pokazuje i dokazuje da je to jako- jako teško postići. Moj ti je savjet da se odvojiš od roditelja , 30 ti je godina već, vrijeme ti je ! Ako ni sad to ne napraviš to će biti samo sve teže i teže a ti za to sve manje i manje sposoban. Vidiš li da je to već sad postao preveliki problem? ajde, možeš ti to :)
by komodorac
ne znaju sta ih ceka kad odrastu,uzivaju u nevinosti dok jos mogu.Radoholicari,narkomani,demokrate,liberali,kurve,alkoholicari,mafijasi...svi ti ljudi koji uzivaju u ovom prelepom gradu.Umorne zene ranom zorom krecu u kupovinu po nesto namirnica,posle sinocnjeg jeftinog seksa sa svojim nasilnim muzevima koji smrde na znoj i alkohol,i nerviraju se oko finasijske krize koja je preplavila citav grad,citavu zemlju,citav jebeni Balkan.
Tinejdzeri se skrivaju po haustorima ispisanim komercijalnim grafitima,jeftinim grafitima,duvajuci sintelan i ispijajuci jeftino vino,i mastaju o boljem svijetu,ne pomjerajuci se sa jednog mjesta.Ne shvataju da je sve na njima,da mozda nekako mogu da promjene ovaj svijet,a ne provodeci ovde vrijeme,nego trudeci se negdje da poboljsaju svoje kvalitete,da se izdignu iznad ostalih.Ali ova drzava nema dovoljno prostora,cim smo rodjeni svi smo prokleti.Proklet je svako ko je rodjen ovde,na ovom usranom Balkanu.Nekako je mozda bilo sve dobro dok se nije raspala bivsa Juga,ali sad je sve praznina,niko ni sa kim ne prica,svako svakog gleda popreko,jednostavno u vazduhu preovladava nacionalizam.Pali smo pod uticaj Amerike,nismo zadrzali svoju neku tradiciju,nismo bili svoji,sve smo poprimili sto ne valja.A televizija,radio,internet,sve te stvari truju ljude danima i to nikada nece prestati.Izgubile su se cari jer je tehnologija i zloba davno vec probudjena.
Ova zima cini mi se traje godinama,najradije bih je prespavala,jer ne podnosim da sam ovako depresivna i da me nesto grize iznutra,razmisljajuci o svojim greskama,usponima,padovima,izgubljenim dragim ljudima.Prije cetiri godine sam dosla u ovaj grad,nisam se mogla uklopiti,sve mi je bilo nekako cudna sva ta atmosfera u tom gradu,svi ti novi ljudi.Sjecam se kroz maglu nekih dana,mjeseci...Sve mi je bilo tako obicno,tako osiromaseno dok nisam upoznala V.,imao je probleme,nije se znao uklopiti godinama,volio je umjetnost i bjezao je cini mi se od svih,a ponajvise od samog sebe.Bio je autodestruktivan,cudan,sa lepim prodornim plavim ocima i dugom rascupanom kosom preko lica,iako se smesio uvek,u ocima sam mu mogla viditi da je stvarno nesretan,da jedva ima imalo zivota u njemu.Meni nije smetalo sve to,potpuno mi je odgovarao,jer sam i ja iz nekoog nepoznatog razloga bila isto tako nesretna i autodestruktivna.Svideo mi se kad sam prvog puta vidjela,sjecam se.Bio je decembarski dan,samo manje hladniji od ovog.Sjedila sam nekoliko stolova dalje od njega i njegovog prijatelja,sa drugaricom koja se pretvarala da bude ono sto nije i sve mi je to nekako bilo smijesno,ta gluma,i zamraceni prostor,cinilo mi se kao da gledam neku predstavu u kojoj se ne zna ko su glavni glumci.
Primjetila sam da gleda u mene,zato sam mu i prisla jer sam uvijek bila slobodna i puna hrabrosti.Trazila sam mu cigaretu,nasmjesio se i pozvao nas je da sjednemo za njihov sto.Naravno moja drugarica se protivila:
-Sta cemo se njima?-tiho govoreci-Jer ti znas kakvi su oni,nista dobro nisam cula o njima.-Ja sam se naravno smijala,jer meni nikad nije bilo bitno sta drugi ljudi misle,i bila sam stvarno nekad jako naivna i stvarno sam uvijek previse vjerovala ljudima.No,na stranu ipak je pristala da predje sa mnom za njihov sto.V. i ja smo upali u veoma dobru konverzaciju,videla sam da smo mnogo slicni,u tom trenutku sam se izgubila u toj prici sa njim,kao da smo bili sami na svijetu,nije bilo nikoga.Pokazivao mi je crteze kojim sam bila odusevljena,iako nisu imali neku vrijednost drugim ljudima,ali u tim trenutcima sam se toliko zaljubila u njega pa mi je vjerovatno sve sa njim bilo simpaticno i nevjerovatno.Taj trenutak mi je pokvarila drugarica,pitala me je kad cemo krenuti.naravno htela sam zalediti taj trenutak i nikad ne otici odavde.Pitala sam ga:
-Hocete li krenuti sa nama?-cudnom bojom glasa.Naravno da je pristao,tako da smo izasli iz zadimljenog kafica.Koracali smo ulicom,odvojeni od njih,pricali smo o svemu.I kasnije cu proklinjati taj dan kad sam ga upoznala,kad sam mu dopustila da mi se toliko podvuce pod kozu.Kupili smo litar vina i otisli u neku rusevinu gde se skupljaju kreteni sa dna kace,kasnije sam i ja postala taj kreten sa dna kace.Cirkali su vino i pricali o nekim nebitnim stvarima,ja nisam cugala jer sam za pola sata morala da idem kuci na Pale.U Sarajevu sa zivjela sam babom.Naginjala sam se preko ivice,trudila sam se na neki nacin da prikrijem svoju nervozu,on se samo smjesio i posmatrao kako nervozno prelazim sa jednog kraja na drugi.Vjerovatno mu je sve to bilo smijesno.Zaljubljena klinka koja ne zna sta da radi od sebe koliko se zaljubila.Naivna klinka koja je tek pocela da upoznaje svijet.Vec sam trebala da sjednem u bus,pa me je otpratio do autobuske jer je tamo blizu zivio.Toliko sam bila izgubljena da nisam ni kupila kartu,sjedili smo jedno pored drugog,i vidjela sam kako se trese,skinula sam sal i stavila sam mu oko vrata i cerekajuci se onako debilno posle nekoliko minuta cutanja sam mu rekla.
-Evo ti ovaj sal i slobodno ga zadrzi,to sam ukrala od babe.-smjesio se kroz neku muku,vidjela sam da mu nije dobro,posle sam saznala kako i zbog cega.
-Okej,hvala ti...Onda cu ja tebi donjeti tetkin.-rekao je,i pitao me da li me smije poljubiti.Izgubila sam se,nisam mogla da vjerujem i poljubili smo se.
Nervira me miris ove sobe,sada.Toliko sam nervozna i izgubljena,ne mogu ni da placem i nesto me grize iznutra,slusam onu pesmu Comeing back to life od Floyda,i toliko me u ovom trenutku pogadja,da samo gledam u jednu tacku i ne mogu da se pomjerim.Cekam sa uzasnim strahom novi dan.Sta ce biti sa mnom?
Vidjali smo se retko,imao je devojku,bio je teski ovisnik,bio je sjeban.I ja sam tu godinu,sledecu godinu bila jako sjebana i unistena,pusila sam nenormalno travu i gubila se u nekim cudnim svjetovima,po cijeli dan sam spavala,postala sam potpuno bezvoljna.Bila sam sjebana zbog mnogo stvari,jednostavno nisam mogla da se uklopim i da se radujem nekim obicnim stvarima.Svirala sam klavir,ali sam ga svirala samo za sebe.V. sam vidjala veoma retko i kad sam ga vidjala bio je jako izgubljen.Cula sam da se lijeci u La Viti kad sam pitala njegove drugove sto ga nema nikako vec tri sedmice.Rekli su mi da je dobro da se skida,da su roditelji uz njega i njegova djevojka.U sebi sam govorila samo nek je dobro i nista vise nije vazno,a toliko mi je nedostajao,toliko sam bila zaljubljena u njega da sam kad je bio na lecenju svaki dan plakala i pokusala da ga nadjem u klinici.Naravno posle prvog puta kad smo se videli,videli smo se jos dosta puta,da totalno odlijepim za njim.Isla sam u skolu,ali sam bila odsutna.Pala sam u tesku depresiju,cak sam pocela da nanosim sebi ozlijede sa ziletom jer sam tako ublazavala unutrasnji bol.Prosla je godina dana,zaboravila sam ga.Tad sam vec upala u malo vece probleme,sve cesce sam se svadjala sa roditeljima,presla sam na jace droge,svaki dan sam pusila travu,uzimala spid,nekad i razne tablete kao npr. trodone,bensedine,leponekse,leksilijume i artane.Mislila sam da mi je dobro,a sve mi je bilo gore i gore.Smrsala sam sedam kilograma.Trudila sam se da veci dio vremena provedem sama,a kad sam bila sa ljudima pravila sam se da je sve u redu.Dvijehiljadeosmu godinu sam provela nakacena na tramale,i bilo mi je kao dobro,pocela sam da pisem kvalitetnu poeziju,da slikam i da sviram savrseno,i sve mi je bilo dobro dok se bas nisam navukla,a nisam imala ni para dovoljno svako jutro pa sam pocela da zicam,da izmisljam da mi treba za razne knjige,za kopiranja,za predstave.Budila sam se svako jutro sa odvratnom jezom i bolovima,i znala sam da idem sve dublje,ali to sam htjela da potonem sto dublje.Trebao je poceti ljetni raspust,zamolila sam mamu da budem par dana u Sarajevu,htela sam da se skinem.
Prvi dan je bio kritican,povracala sam,nisam mogla da ustanem koliko me sve je bolilo,nista nisam jela,tresla sam se kao da imam Al. bolest,svaki trenutak sam htela da odem do apoteke da kupim saku snova.Ali rekla sam sebi da moram da izdrzim,jer cu biti na Palama i necu moci kupovati sebi tramale.Uspjesno sam se skinula,i nastavila sam da glumim kako je sve okej.Na Palama sam izlazila svaki dan i pila pivo svaku noc i gutala ksalole.Jedno vece sam se srela sa N.,stari dzanki koji je pokusao svim sredstvima da se skine sa dopa,bio je cak u komuni dvije godine.Svaku noc sam se vidjala sa njim i ispocetka smo cugali nenormalno,i bilo mi je dobro,nisam vise gutala nikakve tablete samo sam cirkala i potpuno mi je bilo okej.Ponovo sam vratila osmijeh na lice.I cak sam se spetljala sa njim iako sam znala da to nije okej.Jedan dan sam se posvadjala sam starcima oko nekih gluposti,cale mi je bio jako nervozan,gubio je zivce oko finansija i svega.Taj dan sam izasla sa N. opet da cirkamo,i bila sam mnogo pijana i rekla sam mu da sledeci dan ode u Sarajevo da nam uzme dop.Rekao je da to nije dobra ideja,ali ipak je nabavio.Sjecam se samo jednom sam prije toga uzela heroin,ali nisam nastavila jer sam bila svjesna gdje ce me odvesti.Na jednoj rodjendanskoj zurci,sa jednim prijateljem u klozetu,i osjecaj je bio bonzanstven,izgubila sam se u vremenu i prostoru,toliko mi je bilo dobro ta cetiri sata da mi niko i nista nije bilo potrebno,ponekad sam povracala,i kad povratim sve mi je bolje i bolje,svaki put kad povratim.Oci su mi se sklapale,osjecala sam bonzanstvenu toplinu.Sledeci dan sam se bojala tog osjecaja mislila sam da ce me skroz zgrabiti i da jednog dana necu moci da se prepoznam.Zato nisam nastavila.
N. i ja smo zamracili prostor u kojem je ziveo,pustili neki pank razvukli dvije crte,poprilicno duge,prvo je on povukao,pa sam ja.Opet sam se izgubila u tom osjecaju topline,sjedila sam na fotelji i uzivala uz zvuke koji su dopirali iz linije,N. je lezao na kaucu i kljucao.Nakon tri-cetiri sata sam krenula kuci,i zaspala u toplom krevetu,sledeci dan mi je bilo lose,pa sam N. poslala poruku da nam nabavi jos.I tako smo danima vukli dop,jednom sam ga zamolila da se uradimo u venu,sjeli smo opet u zamraceni prostor uz zvuke Moloka smo se uradili,nekako sam se bojala igle i bojala sam se tog osjecaja,ali ipak sam imala nesto hrabrosti da se uradim,kako mi je heroin prolazio kroz vene osjecala sam se fantasticno,i mislila sam u sebi kako ne zelim nista drugo osim ovog bozanstvenog osjecaja,ne zelim nikog i nista.Jedno vreme sam nepomicno lezala na krevetu da sam mislila da sam negdje daleko,skroz daleko posmatrajuci plamen svijece.Nisam mogla da skinem osmjeh sa lica,skroz sam zaboravila na N..Nista mi nije bilo vazno.Vratila sam se kuci i odmah sam legla u krevet i sanjala o milion svijetova,sanjala sam kako se nalazim sama u sobi bez vrata i kako mi se zidovi primicu i sve je mracnije i mracnije.Ustala sam u toku noci potpuno istraumirana,nesto mi je stajalo u stomaku,hrana i voda i sve ostale stomacne tekucine su mi se popele do grla,otrcala sam u wc,pustila vodu i nenormalno se ispovracala.I vratila sam se u krevet i zaspala.Sledeci dan sam se uzasno odvratno osjecala,kao bolesnik na samrti,jedva sam hodala.Na podlaktici se jos video svjezi ubod,a bilo je ljeto i nenormalno sparno,morala sam obuci majicu dugih rukava.Taj dan sam se nasla sa N. i zavrsila sam sa njim.i on mi je rekao ti nisi ni zbog cega drugog bila sa mnom nego zbog heroina.To je i bila istina.Ostatak ljeta sam cugala nenormalno sa J.,najboljom prijateljicom.
Septembar,kisa.
Nastavice se...
by ana
|
|
DROGE - INFO
RUBRIKE