| |
 |
|
|
|
RUBRIKE
|
|
|
|
|
 |
priče iz uha |
 |
PAX VALERIANA
«Kolika ti je ta temperatura?»
«Trideset sedam s dva.»
«Svako poslijepodne?»
«Skoro svako.»
«Hm.»
Liječnica izvadi ukosnicu iz kose i povuče njome crtu po mojoj ispruženoj podlaktici da vidi hoće li pocrveniti ili pobijeliti. Crta pocrveni.
«Ti si zapravo zdrava,» reče liječnica. «Temperature su od živaca. To nije problem, dat ću ti tablete i temperatura će se normalizirati.»
«Neću tablete za smirenje,» rekoh, «nisam nervozna.»
Moja je majka uzimala tablete za smirenje. I baka ih je uzimala. I djed. Ja nisam bila ni majka, ni baka, ni djed. Bilo mi je dvadeset pet godina. U dvadest petoj se uzimaju tablete za kontracepciju a ne za živce. Ako mi ih liječnica prepiše, pomislih, poderat ću recept (kad izađem iz ordinacije).
«Nije to za smirenje,» reče liječnica i naškraba recept. «To ti samo opušta glatke mišiće, kao recimo srčani. Uzmi kad ti bez veze lupa srce ili kad imaš te tvoje temperature. Neće ti se prispavati, bit će ti bolje.»
Glas autoriteta. Uvijek sam slušala autoritete.
Tablete su bile žute, od dva miligrama, i zvale su se Apaurin. Bakin lijek se zvao Nevargal, a mamine tablete su bile zelene. Znači, nije isto, znači može se uzeti, da lijepo ugladi glatke mišiće.
Isprva sam ih držala u ladici pisaćeg stola, a potom počela i uzimati, kad god bi mi zalupalo (zdravo) srce. To je bivalo počešće, pogotovo navečer, po lijeganju u postelju. Mjesec-dva nakon posjete liječnici uzimala sam po jednu žutu tableticu gotovo svaku večer. Očigledno nisu bile za smirenje, budući da ionako niam bila nervozna. Sporadični napadi plakanja i povremeno titranje mišića na licu koji su me od djetinjstva gnjavili prestali su, kao i poslijepodnevne temperature. Tko je miran, ne treba ga smirivati, dovoljno je paziti da glatki mišići ne ohrapave.
Pet godina kasnije, završivši studije, iskoračila sam lijevom da stupim u bolju budućnost, no kad sam lijevoj priključila desnu i ogledala se oko sebe, vidjeh da sam na istom mjestu gdje sam i do tada bila: u jednoj te istoj sadasnjci, bez dečka, bez posla, bez volje da ga nađem (i posao i dečka), okružena bolesnim starcima, opterećena glavom punom fantazija, oklopljena salom, dlakavih nogu… I, k tome, uvečer mi je ponovo, vrag da ga nosi, lupalo srce. Negdje u toku tih pet godina primijetila sam da se majčine zelene tablete takoder zovu Apaurin, a zelene su stoga što su jače. Pet-miligramske. Teška artiljerija. I tako sam, tu i tamo – ne svaki dan, jasno, nego tu i tamo – počela uzimati po koju zelenu tableticu iz majčine kutije. Da ugladim glatke mišiće.
Prošla je još godinica i ja se napokon upustih u avanturu: preselila sam se u Englesku i ondje se udala, ne zaboravivši ponijeti poveliku zalihu Žutih i Zelenih. Zaliha je trajala vise od godine dana. Potrošivši je nisam se zabrinula: osjećala sam se dobro, a ionako sam se spremala u Zagreb da posjetim roditelje: bit će prilike, mišljah, da zalihu obnovim.
Legavši u svoju djevojačku postelju i slušajući izgubljeno i ponovo pronađeno hrkanje roditelja, osjetih iznenada da ću umrijeti, i to ne kad ostarim, nego smjesta: srce mi, naizgled bez povoda, zalupa brzinom koja se više nije mogla pratiti, prsni koš se prestade širiti te ostadoh bez daha, svi mi se mišići istodobno napeše do pucanja a trnci mi prožeše ruke i noge. U glavi mi zašumi; nije bilo sumnje da je u pitanju srčani napad. Obuzeta strahom kakav nikada u životu nisam osjetila, uspjeh se nekako iskobeljati iz postelje i oteturati u spavaću sobu roditelja. «Maaaamaaaa! Umirem!»
Hitna pomoć, mlad, dremljiv liječnik. Objasni mi da je to što proživljavam običan napad panike. «I vi bi bili u panici da ne možete disati,» prostenjem, «i to iz čista mira.»
«To je od putovanja,» rece liječnik. «Dat ću vam injekciju. Zaspat ćete, a sutra ujutro će biti bolje.» Rekavši to, izvadi špricu i dade mi konjsku injekciju –
«Što mi dajete?»
«Valium,» reče liječnik. «Jeste li kada uzimali Apaurin?»
«Aha,» rekoh, boreći se za dah.
«No, to vam je valium.»
Prepisa mi Žute i reče da ih uzmem ako ponovo osjetim da me hvata panika.
U toku slijedeća dva tjedna, švrljajuci Zagrebom, padala sam u paniku barem jednom dnevno i gutala Žute. Po povratku u Englesku panika se prorijedila. Tu i tamo uzela bih po Žutu, a koji puta i Zelenu kad ne bih mogla spavati (jer sam tako slatko zaspala nakon one čudovišne injekcije u Zagrebu). Živjelo se. I ništa se nisam pitala.
Kao, na primjer: kako to da sam od putovanja bila dobila napad panike? Zašto me panika nije hvatala poslije svakog puta? Zašto baš tada? Zašto nikada prije nisam čula za te napade, dok ih je liječnik očigledno vidio milion? Nije li mi bilo već odavna jasno da je Apaurin lijek za smirenje živaca, a ne glačanje zgužvanih mišica? Ta moralo mi je to biti jasno još od trenutka kada sam prvi puta posegnula za majčinim Zelenim tabletama! Moralo mi je biti kristalno jasno kad sam ih počela uzimati da brže zaspim! Nisam se pitala.. Bolje staro poderano nego novo neznano.
Slijedeći napad panike uhvatio me u vlaku, no već sam bila trenirana: imala sam Žute u torbici. A Zelene doma. Njih nisam nosila sa sobom. Još.
Onda me zgrabilo kod kuće, na 'sigurnom', i to tako strašno da je moj suprug pozvao liječnika, a engleski liječnici ne idu u kućnu posjetu tek onako, za sitnice. Dao mi je injekciju i rekao da legnem. Onda je izbacio bombu.
«Vi ste ovisnik o valiumu,» reako mi je. «Nije to ništa strašno, ima vas na milione.»
Sanjivo sam buljila preda se. Na milione. Nas. Ovisnika. Ima.
«Napade dobivate jer valium ne uzimate redovno nego sporadično. Od sada ćete ga uzimati redovno, bez obzira imate li napad ili ne. Tri puta dnevno po dva miligrama. Kad vam bude bolje, porazgovarat ćemo.»
Godinu dana, a možda i više, uzimala sam redovno valium koji se u Engleskoj zvao Diazepam. Bilo mi je bolje, mnogo, mnogo bolje. Bilo mi je odlično. Napadi – kakvi napadi? Lupanje srca? Koješta. A dnevna doza je postepeno rasla. Malo po malo, mic po mic, vrlo mali mic po vrlo mali mic, ali ipak mic. A da viknem «Šic!» tome mic? Zašto? Kad mi je dobro!
Samo, jednom sam krenula na put i sjetila se da sam zaboravila ponijeti diazepam. Vratila sam se, i put je propao.
«Nema nekog apsolutnog razloga da se skinete s valiuma,» rekao je liječnik. «Dijabetičari žive normalnim životom ako uzimaju inzulin. I vi možete tako uzimajući valium. No ako želite prestati, postoje tri načina.»
«Zar čak tri,» rekoh mrzovoljno.
«Prvi je skidanje na suho. Ako želite, možemo to srediti. Bit će teško, panika, ali će netko uvijek biti pri ruci.»
«Ne, hvala,» rekoh. «Imate li bolji prijedlog?»
«Drugi način je postepeno skidanje, pod mojom kontrolom. Ja ću vam odrediti program, ne bi bilo prvi put.»
«A treći način?» Bilo me strah njegovog programa.
«Treći način je da sama sebi napravite program i da ga se držite.»
«I… vi bi imali u mene povjerenja…da ću uspjeti?»
«Zašto ne? Vaša koža je u pitanju, ne moja. Ako ne uspijete, nastavit ćete uzimati valium i nikom ništa.»
Gotovo da se rasplakah! U mene, ovisnika, netko ima povjerenja! I to liječnik! Autoritet! Naposlijetku, nije ni bitno hoću li se skinuti s valiuma ili ne, liječnik – autoritet – je i sam maločas rekao da nije bitno –
U tom trenutku shvatih da sebe, bit će već poodavno, vidim kao ovisnika, da sebe definiram kao ovisnika. Ja, ovisnik, činim ovo ili ono, ja, ovisnik mogu to i to, ja, ovisnik znam ovoliko ilili onoliko. Ne ja, nego ja, ovisnik.
«Sama ću,» rekoh. «Hoćete li mi prepisivati kad god zatražim?»
«Hoću.»
«O.K.»
Zdrav razum, rekoh sebi, treba se uzdati u zdrav razum koji veli da organizam ne može, jednostavno ne može primijetiti ako dozu za pocetak smanjim za pola miligrama. Bijah u pravu, organizam nije primijetio. Nakon mjesec dana, smanjila sam dozu za još pola miligrama. Napada panike nije bilo.
Zatim sam jutarnju dozu smanjila za miligram. Zatim podnevnu za miligram. Na toj sam dozi ostala skoro godinu dana. Zatim sam večernjoj dozi oduzela miligram. Mic po mic, šic!
Priča je trajala tri i pol godine. Naposlijetku ostadoh na pola miligrama neka tri mjeseca, a onda se jedne večeri uzmem smijati kao luđakinja. Pola miligrama valiuma! Kakva glupost! Naravno da organizam ne može primijetiti nedostatak tih pola miligrama!
Te večeri nisam uzela svojih pola miligrama. Ni slijedece večeri ne uzeh, a treće večeri se i ne sjetih. Svršeno! Gotovo! Nema više!
Još dvije-tri godine nosila sam valium posvuda sa sobom. Zatim ga počeh zaboravljati. Počeh, počeh i sasvim zaboravih.
Priča sa sretnim završetkom? A milioni? Nedavno mi netko reče da se valium prepisuje ljudima s išijasom, uz protuupalne lijekove, da relaksira muskulaturu… privremeno. Da zagladi mišiće. Prepisuje se i trudnicama.
Kako mi nikada nije palo na pamet da 'Apaurin' doslovce znači, 'lijek protiv straha'? Treba li strah liječiti? Čega se to milioni boje?
Tko se boji miliona?
U slijedećem nastavku: 'A ako nestane struje? Svijet bez TV'
© Ligia Luckhurst
PRIČA O MAHMUTU
Boljelo ga je grlo. Kao da nije njegovo. Podsjećalo ga je na neumoljivu starost i njenu suputnicu smrt. Ali, Mahmut se nije da smesti...
Premisljao se par trenutaka da li skuhati čaj. Voda je vrila - tako da vremena nije bilo puno (za razmisljanje). Skuhao je ipak kafu, "zalio" jednu "tursku". Sipajući iz džezve u fildžan vidje ponovo dva fildžana na stolu. Za njega i za njegovu hanumu. Samo... nje više nema...
Ostala je navika.
Okrenuo se prema fotografiji. Bila je to velika, crno-bijela, fotografija, koja je zauzimala centralno mjesto na zidu, s njihovog vjenčanja. Bijase to jedan od najljepsih dana u njegovom zivotu.
Bili su prvi što sklopise samo civilni brak. Njegova žena je također među prvima koje su hodala ulicom bez dimija i šamije, odjevena kao moderne žene, inovjerke, onog doba. To, međutim, bilo je predmet negodovanja njegove familije, a tek njene! Htjeli su je se odreći! Njegovi doduse nisu bili toliko radikalni, samo su prekinuli sa njima skoro svaki odnos prvih nekoliko godina braka.
Pomenuti problemi su i bili razlog što se prihvatio posla ( prethodno se preselio u veci grad jer, u rodnome mjestu, ljudi ga odvec zamrzise zbog "novotarija") koji radi evo sada će 60 godina. A, trebao je ići na studije. Bili su spremni halaliti mu koketiranje s komunistima u vrijeme gimnazije, a on "ni pet ni šest", pa učini tako. Da mu porodica nije bila ugledna, njena braća bi ga sigurno za glavu skratila. Ovako se samo neizravno odrekoše nje sve do pred smrt oca njena.
Zausti, kao što je to već nebrojeno puta učinio, da se izvini nasmiješenoj djevojci sa slike zbog dugogodišnjeg prebacivanja i rondanja. Istovremeno se sustanarka oka, suza, dvoumila. Ili je to bila samo prašina kako je Mahmut govorio.
Pred njim je bio jos jedan radni dan. Ljudi slabo kupuju novine.
Prisjeti se priča zeninog rođaka o svom djedu, pradjedu, cukundjedu. On je bio posljednji telal u svome kraju. Često je Mahmut mislio na tog svog neznanog supatnika iz proslosti. Vjerovatno se osjecao kao on. " ovo je vise sadaka, milostinja, nego posten dinar!", mislio je. "YEbiga durati se mora!", zakljucio je kratko ispijajuci zadnji fildćan jutarnje "kahve".
Pade mu na um ideja komšijina. Mladić mu je predlagao da " izradi i metne na svoju ćelavu tintaru onu frizuru što je i danas popularna međ' mladijem svijetom. Kako li se zove bogamuljubim ?! Ovi šejtani izrešetani minđuhama što je nosaju zovu se..zovu se....Kako li ono bi?! Pankeri, pankeri...Jah! Da, panker - propalica, hehehe, tako bijaše! Jah... A, frizura je...frizura je...I-i-irokeza!" sjetio se konačno Mahmut. Utom mu je doslo u glavu i razlog zbog kojega mu je to komšija predlagao : " Zbog one knjige - Posljednji Mohikanac. Čitao sam je i ja nekada davno. More bit' da bi pos'o i is'o bolje kad bi metn'o etu prokletinju na glavu, ali, mili brate, cirkus bi to bio da ga nema većega. Smijalo bi mi se i staro i mlado..." Zamislivši sebe sa irokezom na glavi, Mahmut se poče tiho smijati. Jos kada se prisjetio kako su mu skolske kolege dobacivale čikajući ga.
"Mamute! Mamute!", zadirkivali bi ga. "To je po enijem slonolikim živuljkama... I one su izumrle. Pocrkale. Heh...Izgleda da tu ima nečega. Jah... Prst sudbine ili šta li već?" mislio je, jednako se smijuci.
On se zove Mahmut i posljednji je prodavac novina. " Kada umrem to će biti jos jedna izumrla vrsta"
Kako je Mahmut prevrtao ove misli, tako se smijao jače. Komšije u stanu do njegova, napregnuto osluškivaše. " Da nije s pameti skren'o? Do juce je zapomag'o i od'ukiv'o, a eto ti ga sad se smije..." , čudile su se komšije razmjenjujuci "zabrinute" poglede. Svijet se u današnje vrijeme često rastaje od pameti. Privremeno ili trajno, kako ko.
Posto Mahmut svoj stan otkupio nije, a, kao i vecina stanova u zgradi nekada, stan pripadase štampariji, Fikretu ovaj smijeh bi kao "mehlem na ranu ljutu". Fiko je odavno kibicovao stan Mahmutov jer je zaposlio svog sina jedinca u štampariji. Naravno, i braća Fikretova i njihovi sinovi su radili u štampariji. Sve što je trebalo da se desi bilo je da Mahmut otegne papke i Muamer bi dobio stan na korištenje. Naravno, kredit bi se sredio i Muamerov stambeni problem bi rijesen bio. "Jebiga! Pa, ako li bog dadne i on s pameti skrene dalo bi se nješta tu napraviti!" , sjevale su oci Fikine. Jos je dugo Fikret zv. Fiko osluskivao ne bi li cuo kakav znak nadolazeceg Mahmutovog ludila.
Mahmut je vec bio uveliko u poslu svome. pjesacio je natovaren kao magarac. Svako malo, drao se iz sveg glasa :" Narode! Friške vijesti! AVaz! Ekspres! Jutarnji! Zasto je Haris Silajdžic odustao od potpisivanje sporazuma? Dodik ponovo prijeti referendumom! Ceca najavila koncert u Sarajevu! Haj'te ljudi! Kupite novine, saznajte informacije! Vijesti zlata vrijede!"
Tako bi prevalio čitavu svoju čaršiju, uzduz i poprijeko. Usput se prisjecao ciji je tu "rejon" bio. Kad je koji od njegovih kolega prestao raditi, kad je koji umro. "Samo je Salih ziv! Nisam sam...", sretno pomisli i nastavi rabotu. Netom stvori sliku SAliha, sitnog kao dijete, a ljutog i ratobornog kao kabadahija. Jednom prilikom je Salih prebio Ristu, krupnog i visokog, na "mrtvo ime" jer je ovaj ("mozda i nije, ko će ga znati" ) prodavao novine kod pijace.I on, Mahmut, zamalo jednom od SAliha batine ne dobi. Iako je bio nedužan, sigurno bi "popio" poštene batine. "Da nismo jarani, sigurno bi'! I to kakve batine...Jah! Izlupo bi me k'o vola u kupusu! Ne bi tu pomogle obloge, kakvi! Zaglavio bi' bolnice! Jah! Bi' jašta, nego šta...", prevrtao je Mahmut po deponiji uspomena zaboravljajuci tako barem na kratko nedaće i besmisao koji su ga progonili pod stare danae.
Svratio je u park. Sjede na klupu stavivši prvo novine da ne uprlja hlače ( "obijesna je ova omladina...jah!") U hladu, zaklonjen od nemilosrdnog ljetnjeg sunca i osvježen vjetrićem koji je njezno rashlađivao njegovo ostarjelo i znojno čelo, do nosnica mu dođe miris lipe. Duboko je udisao, uzivao je u mirisu kao prvi put kada ga je osjetio. Svim bicem se predao tome, omamljen, opijen. Zaboravljena i izgubljena mladost, njen trag, zatomljeno sjecanje na blijedo djetinjstvo, sve to izbijalo je na površinu. Uprkos tome što se opirao, Mahmut se prepusti sjećanju, magičnoj prolaznosti. Dolazak u čaršiju, drugi svjetski rat, prijevremeno rođena djeca čija imena nikada nije saznao i čije sudbine smrt odnese prije nego su i počele. Njegovu žena upornu u tome da mu podari čeljade, njegov strah za njen zivot, mirenje sa "usudom prokletijem" i njihov skroman, ali lijep život u godina pozne mladosti, starost koja im se prišunjala i usla kao štakor u njihove zivote.
I smrt.... Da, smrt.
Pozelio je zapaliti cigaretu. Za momkovanja cesto je motao "krdžu", najjeftiniji duhan, i ispijao pivo u kafani. "Ih! Što je bilo lijepo!" Sat je pokazivao vrijeme za povratak doma. Hodajući koracima zadovoljnog covjeka, gotovo poskakivajuci, sjeti se da bi mogao svratiti do saliha. Nije bio kod njega skoro pola godine "Vise! Jos dvije hefte pa će ravno osam mjeseci! U, jebogabog, jesam konj..." Međutim, pred Salihovom zgradom bila je masa sviejta. "Sigurno dzenaza!", pomisli Mahmut. Trazio je svog jarana, prebirao pogledom , ali Saliha nije bilo ili ga on nije spazio. Gledao je jos neko vrijeme : "nije šejtan ni izis'o! Uvijek bi okasnio...Jah! On kaze da neko mora biti zadnji, što je yebemumiša istina." produžio je dalje zarekavši se da će koliko sutra obići Saliha. "Red je, bolan, nego šta je..."
kada je došao kući, podgrijao je sebi graha od juče, objedovao . trpezu je ponovo ("jebem ti starost i pamet! U pyčkumaterinu..") postavio za dvoje i ponovo zamalo počeo pričati sa umrlom suprugom.
Prašina je opet pala u njegove oči, zamutila mu vid.
Uzaludno je kuckao i lupkao tv, marke gorenjae, crno-bijeli. televizor nije fermao ni grdnju ni moljakanje ni kuckanje, a bogami ni lupanje. Slika se pojavljivala nije. Tek je jedna bijela tačka u sredini ekrana jednako bila tu. Mahmut je bio čvrsto uvjeren da postoje način, nepoznat njemu, da se ta bijela tačka makne, raširi preko cijelog ekrana, nakon čega bi se vratila slika. Za to je pokušavao na razne načine da izazove big bang u svemiru tv-ovog ekrana. Međutim, znao je i sam Mahmut da od čaranja nema ništa, ali je svejedno ponavljao ritual.To mu je kratilo vrijeme i razbijalo dosadu mada bi se ponekad iznervirao toliko da je tv mogao "vazdušnom linijom" otići u smeće ili na glavu slučajnog prolaznika. Odmah bi odustajao od toga, a onda bi donosio odluku da će tv sutra, bez odlaganja, odnijeti na servis. Ali, cim bi se sjetio da su svi vec prije 20 godinea kupili tv-ove u koloru, postidio bi se i, crven u licu, pogledao tv suosjećajuci s njim. Vidio je u njemu supatnika, jos jednog kojeg su vrijeme i ljudi pregazili. Vjerovatno je to i bio razlog zbog kojeg ga nikad nije bacio.
Ipak je postojao jos jedan razlog zbog kojeg je neugledna siva kutija ostala na svome mjestu.Iako onemoćao i ostario TV je davao glasa, distortiranog i tuznog, "ali i to je nešto!". Mahmut ga je shodno tome koristio kao radio jer džinovski radio prijemnik nije bio u funkciji vec deceniju ili dvije( "Jeboga k'o ga napravi! Otkad se onaj mamlaz oženio, on ni mukajet...")
Slušajući vijesti Mahmut je zaspao. Usnio je čudan san.
On prodaje novine pored gradskog mezarja kad naiđe Salih. Vidi Mahmut da je Salih crven u licu od ljutine i bijesa. Izgleda kao ekspres lonac samo što ne šišti i para mu na uši ne izlazi. A njemu, Mahmutu, drago što ga srece, pa smislja kako da ga razveseli, kakvu salu da zbije. No, prije nego je Mahmut usta otvorio ili mozda bas u tome trenutku, Salih se ljutito stade derati na njeg. Te ovakakv si , te onakav si. "Sramoto jedna ljudska! Zar od svih ljudi ti da mi to uradis? Kako te bolan stid nije, hajvane nijedan!?" dersi Salih. Hoce Mahmut da mu objasni, sve nesto pokusava, ali nece rijec iz usta, pa bog. Neće i neće. Usta mu otvorena, a glasa niotkud. Mahmutu, da bude iskren, nije ni jasno zasto se Salih ljuti, šta mu je to zgrijesio. Vidi on da Salih nosi novine, ali opet... Nije mu jasno. "Ovo je moj rejon, ba, gnjido prljava! Smeće jedno! Pyčkatimaterina, šta se pravis gluh i glup?!? JEl', vole volasti, znas li ti, ba, da ja imam petero djece, ha?! Znas li, ba?! EJ, PETERO,PETERO, bolan ba! Jašta nego znas! Znas, a jednako radis kako 'oces! K'o velis k'o ga yebe, nek pusi qurac, nek crkne! E, nece moci, nece moci, jarane moj! Nije ti dosta? Gladna ti usta? Je li, bijedo ?! Reci, jel' ti treba hljeba?! A? A? Treba l' ti para? Ne treba???? Pa koji qurac moj hljeb uzimas?!!! Od svih ljudi, zar i ti?! Mamicu ti jebem ja, pycko nedoyebana! Smrznuto konjsko govno ima srca vise od tebe, jel znas?! E, moj Mahmute! Moj, Mahmute..." prekinu svoj monolog Salih. Malo-pomalo krivi lice, samo što ne zaplače.
Utom se Mahmut trze. O golu vodu se pretvorio. Srce lupa luđacki.
Teških, olovnih udova otetura do kupatila. Dugo se umivao. U svakome trenu mu slike iz sna naviru. "Šta je ovo Allahu dragi? Tobe jara bi..", mrmljao je Mahmut, u čudu prizivao boga. Božja mu pomoć dakako potrebna bila nije. "Nije valjda...?!", sinu mu i zbunjen, preplasen, Mahmut gotovo trčeći ode u drugu sobu. zgrabi novine. Nervozno je listao stranice. Sve nervozniji dođe do traženog dijela, čitulja. Izbezumljeni od straha, iskolacenih očiju, trazio je. Nije proslo dugo prije nego je ugledao poznatu sliku čovjeka djetinjeg lica, izrazito nasmijana. "Uh, jest čudna ova slika...jah! nije joj mjesto ovdje..", pomislio je Mahmut. Tekst je bio šablonski, ispunjen frazama. Isprva, omamljen, Mahmut i nije shvatio." Dženaza je bila danas. Baš u ono vrijeme kada sam prolazio! uuhhh, yebemti život!", pomisli Mahmut...
I, prije nego je shvatio šta se zbiva, došao je svijesti dok se uspinjao uz strmu ulicu koja vodi do puta ka groblju. Prvo se začudio : otkuda on tu?! Kamo ide? Serija slika ga podsjeti. Brije se; oblači najbolje odjelo; nabrzinu krpi hlače i ušiva dva dugmeta na košulji; traži šešir; u cvjećari kupuje vijenac; zaustavlja taksi, ali sav novac je dao začuđenoj radnici.
Nastavio je hodati. Nešto ga je pritiskalo. Nije to bio umor. Tuga, duboka tuga ga pritiskala. Dok je nazirao bijele nišane osjećaj se pojačavao. Pronašavši konačno traženi mezar, počeo je plakati. U početku tiho, a kako je vrijeme odmicalo sve glasnije. Naricao je i jaukao. On, Mahmut, koji suze nije pustio ni kad mu je mjaka umrla, n kada mu je sestra umrla, ni kada je babo umro. Nije zaplakao ni onda kada je umrla.... Ona, žena njegova. Tek je jedna suza potajice skotrljala se niz njegovo lice naborano. Tada je Mahmut držao se u djetinjstvu naučenih principa ponašanja. Pred Salihovim grobom je kompenzirao neisplakane suze, plakao je za svima njima. Osjecaćao se kao kuče što je čudom preživjelo ekspres kartu za ahiret, bacanje zavezane vreće u nemilost riječne struje.
Pošto se isplakao, ispraznio zalihe poput oblaka što Potop napraviše, poče se smijati. Da je sve ovo neko promatrao, nedvojbeno bi zaključio da je starac skrenuo. Naprotiv.
Mahmut se smijao, a da ni sam nije znao zašto.
Vjerovatno stoga što plakati nije mogao više, a bogovi i ironija, sprdanje što životom se zove, odveć ogavno i besmisleno su u njegovim, Mahmutovim, očima. Sada je došao na njega red. Ostalo mu je pet minuta ili pet godina. Svejedno koliko....
Po povratku, u stanu, stvari su se izobličile. Sve je bilo na svome mjestu, ali nekako drukčije. Izbledjelo i daleko.
Mahmut je nastavio prodavati novine. Kako se grad mijanjao, tako je Mahmut nestajao. Sve dok nije posve nestao. samo rijetkima se činilo da čuju njegov, Mustafin, Salihov, Ristin glas i glasove ostalih, izumrlih prodavača novina. I tih rijetkih više nema. Sada se tek ponekome, za vrijeme guste magle, učini nijema prilika čovjeka što, natovaren novinama, maše rukama i miče usnama i izgubi se u magli.
U Mahmutovom stanu živi Feridov sin. Sada je to njegov stan.
A, tv, marke gorenje, raskomadan, leži na gomili plastike što cigani, stari i mladi, rastavljaju, lešinarski komadaju, ne bi li povadili žice i metalne dijelove, ne bi li preživjeli.
Plastika (i papir) se još ne otkupljuje.
by been been
đanki i njegov manki
Urbana legenda stara koliko i ovisnost, koja se može čuti diljem globusa,po asfaltima od Delhija do Berlina, od New Yorka do Sofije, kaže da svaki ovisnik ima svog majmuna. Njega kupiš kad se prvi put udrogiraš. Neki su slabi i nevjerni pa ili krepaju ili odlutaju, no zato ima tvrdokornih koje nitko i nista ne može sprijećiti u doživotnom jahanju. Majmun ti čući na ramenu i jaše te dok te ima ili dok ima ovisnosti,što je u principu jedno te isto. Kandžama ruku i nogu drži se za vrhove pluća,koji put ga i zagrize.Uskratiš li mu redovitu porciju droge samo zakrene pandže i već si u pokornosti. Drogiran ne znaš nosiš li ga. Okasniš li s dozom,oteža,jedva se krećes.Ne zadovoljiš li njegovu glad otežat će toliko da se nećeš moći ni pomaknuti,popušta tek toliko da odeš po drogu i nahraniš ga. Probaš svako toliko jel' prisutan i oprezan i kad te nakon puno vremena nauči da s njim nema šale,počneš ga njegovat, hranit, kako sebe nikad nisi! Što ga bolje hraniš,to je teži,a dijeta ne pomaže! Brineš da ima redovito snabdijevanje,da mu je dosta i da je dobre volje.
Ne pada ti na pamet ljutiti ga i izazivat nepotrebne sukobe. A nije da ništa ne daje,brine kako ti ne bi brinuo ni o čemu. Doktoru ne ideš jer bolest prođe. Jedeš rijetko,njemu hrana skoro ništa ne znači.Vodu mrzi pa se rijetko pereš,ionako se ne znojiš, njegovom zaslugom, naravno, fizički napori su mu mrski!
Rijetki se riješe svog majmuna za života,pa ako im i uspije treba znati da nije mrtav,niti daleko! Zapravao je uvijek blizu i čeka prvu priliku da ti se vrati,zlato malo vjerno! Ako nema šanse za povratak ulovit će prvu raspoloživu budalu i zajahati ju krvnički! Kaj zna poletarac jel' @ novorođenće ili iskusan jokey. A stari ape je okrutan na novopridošlici, zajaše ga i utisne prste do lakta,čudi se pionir kako li ga ta ovisnost tako brzo sjebala!?
Zamisli sad tako majmunčinu staru tisuću godina kako jaše neupućena dvadesetogodisnja leđa i gušta! Jadnik pod njim nema nikakvu šansu u životu i za život,a kad ga @ sahrani, naći ce si novog konja. Animalisticki film putuje u budućnost na prokušan način!
I množe se ko amebe.Čim sretne voljnog kandidata majmunu iz usta izađe mala verzija istog. Kad se to novokomponirano stvorenje primi za nećija pluća, ostaje tu gotovo neprimjetno;sitno i kržljavo, niškoristi! Ali se ukopa to dublje pa kad ojača...A možda su to svi oni silni majmuni koje je covjek u potrazi za brzom zaradom istrebio. Ako je tako, čekaju nas još i slonovi,tigrovi,leopardi,ptice,nosorozi i tko zna kaj sve ne. A danas u eri homo adictusa,baš bi me zanimalo tko i što će sve jahat čovječanstvo!
by xenn
kamera? Spremni? Tri, dva, jedan...
Prije mi je to bilo ludilo, brale. A onda sam skužijo da sam teški ovisnik i da sam si zasra život. Zato sam i odlučijo ovu svoju tešku ovisničku priču javno ispričat. To da drugi ne ponove moju grešku i isto si ne zaseru život. Samo oni koji su prošli pakao ovisnosti znaju šta je pakao ovisnosti! Četri puta sam pokušao samoubojstvo. Svaki put je završilo kao sa Mišom K. Roditelji su mi ispalili na živce od brige i nesreće. Onda sam se pitao - brale, di će ovo završit? Sad sam već šes mjeseci kod sestre Bernardice u komuni. Svakih dva sata molitva, a za ručak i večeru juhica od povrća. Vjerujem da ću se skinit. Ako se ne skinem, brale, opet ću dignit ruku na sebe. Poručivam svim mladima da je ovisnost teški užas i društveno zlo. Ja se nadam da ću postat drugi čovjek kad se skinem. Onda ću postat kao mnogi drugi mladići mojih godina. Samo sad mi je još totalna furka. Noću se znojim i sanjam piz...
Rez! Rez! Idemo sad iz drugog rakursa. Kamera? Spremni? Tri, dva, jedan...
Mama i tata su mi takođe bivši teški ovisnici. Oni su me i uveli u pakao ovisnosti. Još kao sasvim malo djete gledao sam ih kako se navlače. Prvo su uzimali svaki po piz triput tjedno. Onda su se počeli zajednički fiksat svaki dan. Koja je to familija bila, brale! Prvi put su mi dali da probam piz sa dvije i po godine. Bijo je to piz lešo teletine. Kad sam rekao sestri Bernardici da sam sa manje od tri godine bijo navučen u pakao ovisnosti ona je ispalila na živce. Sa sedam godina već sam redovito uzimao po najmanje jedan piz dnevno. Najčešće bi to radijo skupa sa roditeljima. Samo isto bi znao i sam se nafurat kad bi našao dopa u stanu. Iako najluđe mi je bilo kad bi zajedno cjela familija bila na tripu. Tata bi poslje dobrog piza rutao i onda bi se svi smijali. Tad još nisam znao da ću tek kad nestane piza skužit u kakvi sam pakao upao i kakva je to tragedija postat ovisnik...
Rez! Rez! Prva liga! Ajmo sad kamera u kontralihtu! Pričvrsti mu mikrofon!
Kamera? Spremni? Tri, dva, jedan...
Tata je prvo kupovao piz od svoje plaće. On je donosio doma najmanje po jedan piz dnevno. To je najčešće bijo piz govedine ili junetine. Samo isto se nismo žalili ni kad bi bijo u điru piz prasetine ili suvih rebaraca. Kad bi tata nabavijo piz mlade janjetine onda bi to bila fešta za obitelj. Onda smo se mi znali drogirat i popodne i naveče. Samo onda je tata ostao bez posla. Onda smo neko vrjeme kupovali piza i dopa od mamine plaće. Samo onda je i mami riknila firma. Onda smo mi prešli na po jedan piz tjedno. To je bila koma i užas. Svi smo noću sanjali pizove na lešo i na rešo. Onda je poslje totalno nestalo đengi za drogerašenje. Mama i tata su prvo prodali sve živo i neživo iz kuće. Tako smo ostali bez televizora i regala i veš mašine. Ustvari su ostali samo lusteri i katrige. To se sve potrošilo na drogu i na ovisnost. Onda je poslje mama išla prosit u mesarnicu preko puta. Ona je mesara pitala: "Može li piz teletine na dug? Mali mi je u krizi!" Samo mesar je nju izbacijo iz dućana. Mama je doma plakala i rekla je da više nikad od sebe neće pravit ovisničku štracu...
Rez! Rez! Okej, idemo sad iz donjeg rakursa! Kamera? Ton? Tri, dva, jedan...
Mama i tata su se uspili skinit sa dopa. Skidali su se pola godine uz pomoću kupusa i kumplira na lešo. Isto im je pomogao i doktor Sakoman. Samo ja se nisam uspijo skinit. Možda sam ja bijo jače navučen jer pošto sam mlađi od tate i mame. Onda sam uletijo u kriminalni đir. Sa drugom ekipom ovisnicima iz ulice prvo smo obijali samoposluge. Tamo smo mažnjavali mesne nareske i pakovana krilca od kokoši. Onda sam, brale, došao u fazu da ubiću nekog za jedan piz pancete ili šunkarice. Tako je uletila tragedija u kuću. Mama i tata nisu više mogli živit od pandurije koja je me stalno tražila. Onda sam im rekao: vodite me, ne mogu više ovako živit, ovo je pakao ovisnosti! Onda su me spakovali u komunu od sestre Bernardice. Mama je mahala sa bjelim šudarićom. Sad brojim krunicu i molim boga da se skinem. Ne bi nikome poželijo da prođe komu kakvu sam ja prošao...
Rez! Rez! Sad idemo kadar u totalu! Pozadinu, oću široku pozadinu!
Kamera? Spremni? Tri, dva jedan...
Prošlog tjedna došao sam u posjetu kući mami i tati. Gledao sam sa prozora moju staru ulicu. Preko puta su radnici Mesoprometa štrajkali. Oni su mahali transparentima i drečali su da nekog će zaklat. Vikali su da zbog lupeškog poslovodstva moraće zatvorit mesarnice. Onda je mama unišla u sobu i pitala je da kakva je to buka vanka. Ja sam rekao: "Ništa novo! Obračun dilera!"
by ante padovansky
koji kurac
opčinjen sam ovim fenomenom u kojem su ljudi konstantno nezadovoljni.
staroj mi nije dobro kad ne čitam i ne učim i dobivam lošije ocijene. a nije joj ni dobro kad čitam jer ipak treba bit nekakav mir da se mogu koncentrirat ne mogu čitat odiseu homera učit kemiju ili huxleya a da uz to slušam i drljive priče o dječaku koji je uspio preboljeti bolest paralizacije desnog stopla srednje ruke, onda pak ona pizdi i kriješti ko križanac raskalašene kokoši i nilskog konja sa mozgom veličine ženskog penisa.
ovakve stvari mi u potpunosti dižu tlak i mislim da ću bit glup ko stup ako se ne preselim u rijeku ili nađem neku knjižnicu u pueblo espanol. a sa druge strane tu su moji još gluplji (premda je ta količina glupoće nezamisliva za ljudski mozak jer bi trebali osjetit sve univerzume glupoće i sve univerzume mentalne zaosalosti predrasuda i skeptičnosti a to je nemoguće osim ako nisi na drogama) djed i baka koji seru li ga seru uistinu bih sa radošću volio vidjet kako moja baka napokon umre ima 55 godina i očajna je stalno sere kako joj nije dobro cmizdri sladunjavo oduglovači svoje cmizdravo patetične riječi koje verbalno smrde i podsjećaju me svojim mirisom na crkotinu miješanu sa tripicama kojim je istekao rok trajnja nije joj nikad dobro prvo kuka kao je vani pre toplo onda dojde zahlađenje vjetrom onda kuka kako puše pa PIČKA TI GLUPA MATERINA BABETINO STARA ŠTA TREBA ZAHLADNIT NA 27.52469775624789624786322 CELZIJEVIH STUPNJEVA A VJETAR TREBA VIHORITI KAO PRDAC MOGA ODURNOG DJEDA KOJI BUDI U NJOJ OSJEĆAJ NOSTALGIJE NA TITA KOJI JU JE POSLO U PIČKU STRININU. A DJED TAJ KREBIL JA NE MOGU VJEROVATI KAKO JE TAJ ČOVJEK IRITANTAN IMA SVOJE GENIJALNE IZJAVE POPUT BAKE SERE CEREKA SE ONAKO GLUPO NEKO KAŽE NA TELEVIZIJI PUBERTET A ON SE ONAKO RUMEN ĆELAV I POGRPLJEN POPUT KAKVOG RETARDIRANOG MAJMUNA CEREKA I LIŽE SI ZA JELOM PRSTE KOJIMA KASNIJE ZALIZUJE PAZUH A NJIMA VADI KRUMPIRE IZ POSUDE. NIŠTA ME U ŽIVOT NE ŽIVCIRA POPUT MOJE OBITELJI ( OSIM TATE ON JE JEDINI GLAS RAZUMA A MAMA SE PONEKAD URAzumi) PA NEK TI PENZIĆI CRKNU OVDJE NIŠ NE RADE OSIM ŠTO SERU DEPESIVNO CMIZDRAVO I BALAVO PUPUT KAKVOG RAZMAŽENOG DErIŠTA SERU.MOJA STRA OĆE TRGOVINU OTVOIT I SVE SUPER ALI ONI NE SVJETLANA NE TO NESMIJEŠ TO TI JE PROPALA INVESTICIJA OD 3000KN. ONI MI KVARE SAVRŠEN DAN SVE SE ČINI SAVRŠENO SVAKI DAN SJEDIM GLEDAM DRVEĆE PRED KUĆOM OSUNČANO MALO TELEVIZIJU ODEM SE VOZIT CERIM SA FRENDOVIMA A ONDA ONI ONI SU JEDINA GAMAD KOJA ME SPRIJEČAVA NA MOM PUTU SAVRŠENE SREĆE MOJE KONSTANTNE SREĆE.koja nije ovisna niočem ja sam jednostavno sretan kad ustanem i to me prati cijelo vrijem dok mi neki vanjski faktor to ne pokvari a to su bake i jebeni dedeki. ja sam pacifist ali u ovakva vemena mi dođe da ih sve pokoljem ko male mačiće (znam da zvuči psihopatski ali inače sam smiren i pacifistički nastrojen ali uz svu ovu bjed jad i neimaštinu a uz to loše prihvaćan u pueblo espanol, no imam barem u civiliziranom svijetu frendove rijeka njemačka rusija zagreb, ja sam zadržao smirenost razum optimizam i sreću ali ne moja vlastita obitelj me terorizira i spriječava da se razvijem u intelektuanom smislu (da znaš njihove glupe fore stalno nešto protiv znanja i čitanja čim sjednem za knjigu oni nešto da moram radit i kako sam član ove obitelji e pa ne želim biti vaš jeben člani i tonut sa vama u vaša govna))
p.s ah olakšao sam si dušu sad sam fino opet smiren
proročanstva po microsoftu
micosoft je u vlasti shamana vidovnjaka
don huan ima 50posto dionica a bill gejts je zapravo castaneda koji je ušao u tijelo nekog štreberskog smrtnika....hahaha
zavijera shamanskih razmijera
kako su indijanci zavladali svijetom
pička im materina trebalo ih je sve pobit za vrijeme inkvizicije gamad :D
by unknown soldier from morena
ovisnička balada o narajami
nikad nije prerano ja imam petnaest a drogiram se od svoje pete godine tako je sa sedam sam već prešao na teške droge
bilo je jako teško jer sam bio toliko malen da si nikako nisam mogao nać žilu ali pomogli su mi roditelji pa su mi rekli da mogu šnjofat i pušit heroin
sa 9 su mi odstranili dio pluća u bolnici je bilo teško nisu znali da sam ovisan a nisu ni smjeli pa su mi starci švercalli heroin i govorili kako je to šećer
sa deset sam bio zombi i ljudi nisu vidjeli spasa roditelji su mi pak umrli od zakazanja desnog palca srednje kite koja se nalazila na pretkljetci srca
bolje rečeno umrli su od testisalne kape
i tako sam odlučio prestati sa 13 godina spasio me moj prijatelj janko bobetko koji mi je za laku noć pričao priče o genocidima i tucanjima testisa sa razbijačem oraha
bio je tako dobar no umro prilikom naše igre genocida kad smo igrali picigin sa ručnom granatom
njegova posljednja želja je bila da od njega napravim čvarke i dam ih gladnoj djeci u africi i tako sam sad ovisan o kokainu krenuo u afriku di sam upoznao domorodce koji su me odnijeli na obred odrastanja sa ibogainom
ibogain mi je promijenio život sada vodim zdrav i odgovoran život imam veliku kitu i puno ševim preporučujem i vama ibogain stoga nazovite 92 i pod kodnom šifrom ja sam diler i svojom adresom dobit će te ibogain te gratis tange
ponuda vrijedi do isteka zaliha
a do tad idem sa svojom djecom igrati genocid odnosno picigin sa ručnom granatom koju me je naučio moj predragi bobetko.
NAPOMENA: djeco ako se igrate genocida prvo morate skinuti onu ručicu sa granate da eksplodira
by unknown soldier
O maku
Zasadili stari bogovi biljku. Pazili je i održavali, a na kraju zalili srnećom, lavljom i svinjskom krvlju. Iz biljke izrastao crven cvijet. Iz cvijeta čahura. Napravili Stari Bogovi napitak od tih čahura. Napitak bio čaroban, nektar bogova, soma.
Ali način uzgoja ostavio za sobom posljedicu: tko god je popio napitak, nakon prve čaše bio je lijep I okretan kao srna, nakon druge hrabar I snažan kao lav, a s trećom je postajao svinja, valjao se po blatu.
by drop
soma
Soma je mitska droga. Spominje se još u vedama. Ovisnost prati svako sistematsko drogiranje, a ljudi su mu oduvjek bili skloni. Tako potraga za drogom koja ne stvara ovisnost traje od prvog čovjekovog navlačenja do danas. Hipyji su u šezdesetim i sedamdesetim ponovo aktuelizirali ovaj mit. Danas on ponovo lagano pada u zaborav.
Soma je mitska droga bogova. Ima okus meda, drogira kao hors+koka+extazi+hašiš+sex zajedno i ne stvara ovisnost. Uz to je još i ljekovita pa se ne može bit bolestan, a oni koji ju konzumiraju redovno su besmrtni. Bogovi su ju ljubomorno čuvali. No kako to biva sa bogovima, jednom od njih nije bilo dobro među boginjama koje su sve imale iste plastične usne i silikonske sise pa se zaljubio u smrtnicu od znoja i krvi. Pri posjetama joj je donosio somu kako bi im oboma povećao užitak. Omiljena mu je jednom prilikom ukrala sjemenku i dala nesuđenom smrtnom dragom na čuvanje kako bi umirila savjest što ga ostavi zbog boga. on ju je posadio na skrovitom mjestu gdje i danas raste al niko ne zna gdje, pa mnogi lutaju Tibetom u nadi da će baš oni otkriti tajni vrt.
Tvorci heroina su u prvo vrijeme bili sigurni da su napravili somu:)
by xenn
kamo idu divlje svinje
Poznato je da su znanstvenici analizirali sadržaj želuca lovca na mamute (otkrivena zahvaljujući globalnom zatopljenju) i u njemu pronašli halucinogene gljive. S obzirom na to kako bogato mu je bio ukrašen grob, vjerovatno ga njegovi suplemenici nisu prezirali (ili kaznili) zbog toga.
Nas Jahve nije kaznio samo protjerivanjem iz Raja; ne mnogo generacija nakon Adama (koji je, sjetimo se, živio u zdravlju i snazi 930 godina), netom prije no što će, ljut na naš rod, poslati na zemlju Potop, kaznio nas je na još jedan način: do Potopa ljudi su živjeli 1000 godina, onda Jahve reče: “Neće moj duh u čovjeku ostati dovijeka; čovjek je tjelesan, pa neka mu vijek bude 120 godina”.
I Bogovima, na čelu sa Tepeu Kukumazom (vidi: Popol Vuh, sveta knjiga Kiče – Maja) koji su stvorili prva četiri Južnoamerička Indijanca prvi model čovjeka je ispao suviše dobro:
Oni su gledali i odmah su vidjeli daleko; uspjeli su da vide, da spoznaju sve što na svijetu postoji. Kada su gledali, odmah su vidjeli sve oko sebe, i vidjeli su nebeski svod i utrobu Zemlje. Sve daleke, skrivene stvari vidjeli su a da se nisu morali micati s mjesta. Odmah su vidjeli čitav svijet, a vidjeli su ga sa onoga mjesta na kome su stajali.” *
Valjda iz istog razloga zbog kojeg su bili kažnjeni Adam i Eva kada su jeli sa (drveta spoznaje?), zbog kojeg je bio kažnjen Prometej kada je ljudima donio vatru, lučonoša Lucifer kada je ljudima donio plamen Saznanja, sumerska boginja neba Inana koja je Bogu Enkiju ukrala božanske tajne i predala ih ljudima...ne, nju Vrhovni nije kaznio jer ju nije ulovio, a okrenuo je nebo i zemlju da je nađe. Da, iz istog razloga (valjda; jer nije nam dano da znamo zašto) i Stvoritelji Indijanaca ograničili su svoje proizvode:
“Srce neba bacilo je mrenu preko očiju. One su se zamaglile kao kad dah zamagli ogledalo. Njihove oči su se zamutile: mogli su još samo vidjeti ono što je blizu, samo ono što je jasno vidljivo. Tako su bile razorene mudrost i sve spoznaje četvorice ljudi prapočetka. Tako su bili formirani i stvoreni naši prapreci, naši očevi. Od srca neba, od srca zemlje.”
Iako je Bijelac za Crvene ljude onaj kojeg su duhovi napustili ipak se nađe poneki koji im se dovoljno svidi da mu odaju tajne (tu je i Kastaneda, Meksikanac, kojemu je kroz prvih nekoliko knjiga Don Huan morao meskalinom otvarati oči, tj. um i duh), a među njima i Bjelaca koji pišu, pa tako sada mogu pisati autentične riječi svećenika Tarahumara Indijanaca u Meksiku, a koji vodi Ples ozdravljivanja Pejotlom. (Tarahumare vjeruju da im je Bog, kada je otišao, ostavio Pejotl da ga mogu spoznati, i sebe i svijet, pogledajte kako se njegove riječi nadovezuju na stare tekstove Maja:
“Gledati stvari značilo je gledati Beskraj. Sada kad promatram svjetlost teško mi je misliti na Boga. A ipak je on, Bog, taj koji je sve stvorio. No Zlo je u svim stvarima, a ja, čovjek, više se ne mogu osjećati čisto. U meni postoji nešto užasno što raste i što ne dolazi iz mene, nego iz tmina koje imam u sebi, tamo gdje čovječja duša ne zna gdje počinje Ja, i gdje završava, i tko je taj tko mu je dao da započne onakvo kakvo se vidi. A Pejotl mi to kaže. S Njim više ne znam za laž.”
Nije nam Bog ostavio samo Pejotl; ja sam spoznala sebe i svijet i Boga dvaput: jednom na crvenom mikronu i drugi put na nečem što su ’84. u Londonu zvali “speed”, Bog zna što je to bilo. A kada se jednom vidi, to se ne zaboravlja. Što god da smo uzeli – iako sumnjam da je to mogao biti alkohol – otišli smo na isto mjesto. Rijetki se znaju izražavati dovoljno dobro da bi se taj osjećaj opisao, ali kad spomenem gdje sam bila, svi znate o čemu pričam. Poslušajte sada ovoga, ovaj stvarno zna pisati:
“Mogao sam vidjeti svuda oko sebe, u svim smjerovima, a vizualni doživljaj polako se širio u krugu; na svakom je koraku dolazilo do potvrde svakog životnog oblika koji je krug dotakao. Postojala je jaka svijest upravo o svemu, do najmanjih detalja, vezanom uz određeno biće...str.335
Nakon što je nekoliko puta obišla globus, možda umorna od prolaza kroz zemaljske životne oblike, svijest kao da je eksploditrala i izbila van u svemir.”
I ovo zvuči poznato, zar ne? I ja sam tamo bila, i vi isto. A ovo viđenje je opisao dr. Ray Brown, kad ga je – dok je izranjao na površinu mora kod Bahama – propeler izletničkog broda odbacio desetak metara u dubinu, i kasnije bio reanimiran. Ima još sličnih opisa ljudi koji su bili zamrli.
Poanta:
SVI IDEMO NA ISTO MJESTO
Ljudi koji su bili umrli, kada ih reanimiraju, opisuju isto stanje i isto mjesto kao i oni koji su uzeli neke droge; religije pričaju o tom istom stanju i mjestu, (e sad treba nać gdje i kako se MAGIJOM može otići). Nemojte nas tjerati da se samubijamo IN SPE da će nas reanimirati i da ćemo se svega sjećati, niti nas tjerati da se bavimo magijom ili upadamo u religijska ludila da bismo SPOZNALI. Dozvolite da (uz stručno vodstvo) uzmemo PRAVU DROGU kako bismo bili vredniji.
by sonja
ZAGROBNA PRIČA
Mislim da sanjam...FucK! Ovo ne može biti istina!
Želim živjeti! HOću da se probudim, da ustanem! NE! Kako bih
volio ustati, utješiti staru, obradovati brata, zagrlii nju. Avaj, za
mene je tekma završena. Jebem ti Boga i život! Nek' se gone u pičku materinu!
Ne mogu se otet' utisku da mi nije bilo vrijeme...Ovo je greška sigurno! Toliko sam stvari htio učinit', mjesta posjetit', ljudi upoznat'... Proklet neka je život i smrt i bog i svemir! Prokleto neka je sve! JOOOOOOOOJ!
Da sam kojim slučajem živ skak'o bi' k'o lud, udaro glavom, rukama o zid sve dok se slika ne zamuti. Dok krv ne počne teći, blažena krv. Sok života, čije strujanje ja više ne osjećam.Kako bih urlao od bijesa, ali koja korist od toga? Ko će me čuti! Niko...Da, na moju žalost, moj glas (ispravnije je moja misao) plovi bespućima nepostojanja.Nepostojanja??
Pa, valjda postojim ili... ? Ko će ga znati, dovraga !? Čujem glasove
drugih, premda ne znam odakle dopiru. Možda nisam mrtav! Možda ima nade! Ali, zašto onda plaču? Da... Čujem i svoj glas. Hm... Sjećam se da je D. , jednom davno, pričao o nekom talijanskom ili francuskom filozofu...nikako da se sjetim kako se zvao, ma nije ni bitno. Taj tip je rekao nešto kao : " Mislim, dakle, postojim " . Tako nekako.... Ako je vjerovati njemu, onda sam i ja tu negdje. Opet, s druge strane, ti filozofi, ne vjerujem im ja mnogo. Jedni trube jedno, drugi drugo, treći nešto treći, a sve skupa nalika na veliku svađu koja traje.... Možda sto, možda hiljadu - dvije godina. I, šta da znam svu tu filozofiju bi l' mi to pomoglo? Vjerovatno ne, ali nikad se ne zna. Ko zna šta me čeka...
Slabo sam se interesovao za te stvari. Škola mi nikada nije bila naročito zanimljiva tj. dA budem iskren bila mi ogavna, da ogavnija ne moze biti. To je mjesto u koje se ide kako bi se postiglo nešto u svijetu radnika il' službenika,uglađenih lopova i prevaranata, najvećih dvoličnika.Draže mi je bilo biti bilo šta drugo. Pomagati starom, zezati se, svirati. Nego učiti... I, iskreno nije mi žao. ma, lažem, ipak žalim za stvarima koje nisam učinio.
Barem sam otišao na more, to mi je bila životna želja.
sada suočen sa neizvjesnošću, sa dubokim strahom, shvatam da je dobro što sam sebi, onome što volim, posvećivao mnogo više vremena no obični ljudi. Barem sam imao lijep život, tj. polovinu ili trecinu. Vidjeću šta me čeka po spuštanju zavjesa. Život nije pravedan, ali nismo ni mi, istini za volju. Sigurno je život krojen prema nama. Ili smo mi prema njemu. Bilo je pametnije da sam o tome mislio dok je bilo vrijeme, sada od toga niti imam koristi, a, i prekasno je za to.
Volio bih da znam šta me čeka. Tako bi bilo lakše podnijeti čekanje. Kuda? Heaven? Hell? Reinkarnacija? NEću valjda sa konja na magarca. Heh...Za mene, Raj je bio u ljetnjim večerima kada smo uz vino i vutru Ć. , D. i ja razglabali o tajnama ljudi i svemira, raj je bio u svakoj njenoj riječi, osmijehu, pokretu, raj je bio u akordima gitare.
U svakome slučaju biće šta bude. Promijeniti se ne može.
You never know, možda se i probudim.
.............
Vrijeme prolazi. Pretpostavljam da je prošlo tek nekoliko dana od trenutka kada je zapištao alarm i čopor bijelih mantija se stvorio pored mog kreveta. U tih par minuta, koliko su se borili za moj život, molih boga da mi pruži još jednu šansu malenu. Preklinjao sam ga da mi ne okrene leđa. Od toga, očito, fajde nije bilo. Doktori, ispoštovavši protokol, digli su ruke od mene. Zavidjeh ljudima u sobi što je Sreća izabrala njih, a ne mene. njihove riječi, iako su zvučale iskreno, nisu mi pomogle. Kada umreš shvatiš koliko ti je život značio.
Pretpostavljam da sam poslije toga bio u mrtvačnici, a onda su me odvezli doma. U jednome trenu pomislih da na mom hladnom licu sigurno sijaju suze. Toliko me potresla kuknjava i plač meni bliskih ljudi. Međutim, kako su sati odmicali, poče mi to ići na živce. Koji kurac plaču? Stvar je gotova... Zar ne bih , zaboga, ja trebao plakati? Nisu oni umrli, već ja. Mene nema, i valjda bi, zbog toga, meni najviše trebalo biti žao. Njihov plač me podsjetio da povratka nema. Čudno je kako sam se brzo pomirio sa vlastitom smrću. Sada sam gorljivo čekao da vidim šta se dešava poslije. Kao dijete, koje čekajući rođendan, grozničavo prebira po glavi moguće poklone. Po mome računu, ako ima pravde, ne bih trebao biti kažnjen. Razlog za moje uvjerenje ležao je u jednostavnoj pretpostavci : nisam imao vremena da se iskvarim. I'm just 21. No, čuo sam da se djela "mjere" na nekakvom kantaru (?!) pa šta prevagne. To su, mislio sam, trice i kučine. Ali, više nisam bio siguran ni u šta. Pravde nema. Da je pravde bilo ja ne bih ni bio gdje jesam. Teško je osloniti se na nešto jer ljudi pričaju, pričaju, neumorno brbljaju, a slabo ili ništa ne znaju (ja nisam izuzetak).
Povorka je bila krenula. Prisjećah se našihi izleta na groblje. Mudrovanje, duvanje i zezanje. Najčudnije ideje su blinkale u našim zelenim glavicama. Ako bude mladih i odvažnih psihonauta neće biti dosadno. Sjevnula mi je parola moja profesorice :" Samo glupom covjeku može biti dosadno" . To više ne vrijedi. Ili vrijedi? Vidjeću. Ko zna možda gore na nebu, u raju, budem imao sve. A, možda samo vatre u izobilju. Možda budem upoznao nove frendove na groblju. Možda...
Šteta što nećemo moći cugati, pljugati i plesati, ali moći ćemo zato pričati. Ništa nam drugo i ne preostaje doli to. Laprdanje do vječnosti.
Utihnuli su koraci, ugasio se motor. "Mrtva" tišina. Čuo se jedino šapat kiše. I vjetar...Iskreno, nisam mogao razaznati je li to vjetar ili tihi plač. Cviljenje.
Onda je pop počeo da sere. Oduvijek sam mrzio popove, hodže i ostalu im braću po uniformi. Često sam zamišljao da bi najbolje bilo kada bi na vrhuncu njihovih litanija , kao u crtanom filmu, pao nakovanj na njihovu "prosvjetljenu" glavu. Samo nisu sahrane stvorene za takvo što jer ne bi se čovjek od srca mogao nasmijati. A, pošto su od njihove spike tuplji samo ljudi koji im slijepo vjeruju, našlo bi se mnoštvo njih, koji bi u tom komičnom činu, vidjeli znas s neba, božansku intervenciju. Kako se pop bližio kraju svoje "tezge" plač i jauk su ulazili u krešendo. Moram priznati da mi je bilo žao svih tih ljudi. Trošili su svoje suze i dušu radi mene. S druge strane, meni je bilo drago. Izgledalo je da su me mnogi voljeli. Zajeb'o sam se. Većina ljudi i voli i tuguje radi njih samih ili, pak, što su naučeni. Među svim glasovima razaznao sam one koji su pripadali osobam koje voljeh. Bili su tako iskreni i povrijeđeni (meni se tako činilo).
Mislio sam kako bi pametnije bilo kada bi Ć. ili neko govorio one stihove meni neopisivo smarajuće. Bilo je nešto jako u njima. Poslije je trebalo pustiti malo muzike. I gotovo. Na taj način bi se možda i promijenio doživljaj smrti i sahrane.
Čitavo vrijeme sam želio da se to što prije okonča. Išla mi je na kurac ta parada. Ali, kada sam čuo tupi udarac zemlje o sanduk, shvatih da je kraj. The end. Ostajem sam. Sam... SAM! "Noge su mi se odsjekle " , najbolje izražava strah koji sam osjetio. Poput pitona kojia obavija svoj plijen, nešto je obavilo i davilo ovo malo mene što je ostalo. Želio sam lupati! Razvaliti sanduk! Urlao sam u nadi da će me neko čuti. Bilo ko. "Upomoć! Pomozite, ljudi! Brže! Molim vas! Bože! Bože!"
Čuo me nije niko. Trajalo je kratko ili dugo - ne znam. Moja tijelo ostavljeno je da se raspadne, nestane U prostoru predviđenom za to ( imao sam par vlastitih metara kvadratnih). Ne zbog toga da od mene ostane znak ili da bih bio s jedankim meni, već, kao što to ljudi uvijek čine, zbog njih.
........................
Isprava i nije bilo tako loše. Često us dolazili. Iako žudjeh da čujem njihov smijeh, uglavnom su plakali. Nije me to smetalo, barem je neko dolazio. Tako sam se navikao da sam prepoznavao korake. Radovao sam se kao strac što se raduje posjeti. Težak je teret samoće. U poređenju sa vremenom sve kratko traje. Osim, naravno, piramida, tako nekako kaže arapska poslovica. I tuga i sjećanje, sve to brzo ispari. Nestane sebični razlog da se grob posjećuje. Poslije par godina, jedino su moji roditelji dolazili redovno. Ostali tek o godišnjicama. Relativno brzo nestala je svaka uspomena. Jedino kamen. Morao sam se navići da činjenicu da sam sam. Pokušavao sam komunicirati sa "suborcima" . Niko se na moje zapomaganje nije odazvao. Često sam mislio da sam kažnjen. Proklet. Dozivao sam boga i sreću, bolje reći proklinjao.I zapomagao. Boga nii ovaj put nije bilo. Vjerovatno je na odmoru ili bolovanju.
Tek su djeca znala uveseliti me, ponekad. Igrali su "lopte" na livadi do groblja. Također su, poput nekada davno mene, adolescenti kratili vrijeme među hrpom kamenja, geometrijski uređenom.
Imao sam vremena na pretek. Stoga sam, u mislima, svoj život proživio još nekoliko hiljada ili miliona puta. Svaki put bi ta igra trajala duže. Dodiri, glasovi, osmijesi. Greške i uspijesi, propuštene mogućnosti. Kasnije sam počeo da pravim upgrade verziju svog života. Pokušavajući da izmjenim određene momente tragao sam za najboljom varijantom.
Ipak se sve prekidalo u isto vrijeme.
Na koncu sam shvatio. Sve te imaginarne verzije nisu bile zadovoljavajuće, tek igrarije da popunim vrijeme. I dok sam bio živ malo sam promišljao, većinom sam živio.
...............
Nemam predstavu koliko je vremena prošlo. Ali, mogu Ti, dragi moj, reći da sam sretan! Presretan! Eoni provedeni u čekanju nisu bili kazna. Bila je to priprema, dio ciklusa. Sada letim na krilima bjeloglavog supa, dio sam dlake u kosi prelijepe djevojke, molekula vode u oblaku. Vratih se prirodi čiji dio oduvijek sam bio, premda, prečesto, mi, ljudi, to ne znamo cijeniti. Konačno sam dio Svega i posve sam siguran da pojmovi Ljubav, Radost, Sreća, Priroda nisu samo šuplji glas. Prezadovljan, ispunjen - smijem se...
Dragi Neznanče, kada god sumnja i strah zaprijete da uzdrmaju tvoj svijet, ti sjeti se mene. Ne plaši se! Živi! I, ako malo bolje poslušaš vjetar čut' ćeš moj smijeh.
by been
skidanje uroka ušnim ritualom
moras zaklati pijetla starog godinu i pol taman nakon prvog jutarnjeg kukurikanja i dok se jos onako koprca od zivaca njegovu svu krv iscijedi po svom falusoidnom spolovilu ako ga imas... nabavi sismisevo krilo i gusterov rep te se sa svakim od njih spankaj po jednom i drugom guzu vicuci ime osobe koje zelis ureknuti... zatim nek ti netko sasije 12 ritualnih odijela koja su se upotrebljavala u okultnim obredima u starom babilonu, vrlo su slicna papinom odijelu... tih 12 odijela navuci na 12 seljaka iz susjednog sela od onog u kojem si pijetla nabavio/zaklao... 12 seljaka neka formiraju polukrug cijeg ces ti biti centar, zatim nek ti svi penetriraju u rektum, a pored anusa nek ti napisu ulaz u cajni kolutic, penetrirati moraju jedan po jedan,a zatim svi od jednom.. zatim se namazite fekalijama najmladjeg od seljaka i uputite se na izvor najblize rijeke gdje morate uloviti stuku... nakon sto istu ulovite morate jedan drugoga samarati sa njom... nakon svega nalozite logorsku vatricu i kad se grijanje dovoljno nahajca da vam se zarumene obrazi sjedite u krug oko vatre i pokusajte skontati kako ce te svi uci u rijeku da samo jedan smoci kurac... kada dodjete do vlakic rjesenja uputite se da rjesenje i prakticno izvedete s tim da izgovarajte ime na kog zelis baciti urok unatraske i zamisljaj piramidu sa svevidecim okom i u sebi jebi mater masonima, slobodnim zidarima i ostaloj manipulirajucoj gamadi koja jos uvijek drma planetom... nakon svega morate izvrisi kolektivno samoubojstvo samozapaljenjem u onoj logorskoj vatrici koja je vec pri samom svojem gorucem kraju..
by odigraj_kvalitetno
|
|
DROGE - INFO
RUBRIKE